ZAMKA ZA ARHITEKTE: Zašto je diskvalificirano rješenje za pješački most koje nije nudilo most?

Ivan Cingel

6. kolovoza 2022.

ZAMKA ZA ARHITEKTE: Zašto je diskvalificirano rješenje za pješački most koje nije nudilo most?

Ima tome oko tri godine otkako je osječka gradska uprava oštro krenula u projekt tzv. obnove bastione trase osječke Tvrđe. Prije stotinjak godina su srušene barokne fortifikacije, pa je ideja njihove obnove proklamirana kao restitucija, zato što Urbanistički plan uređenja (UPU) Tvrđe dozvoljava gradnju isključivo u vidu restitucije, što bi značilo povratak u izvorno stanje. Činjenica da poslovna zgrada od čelika i betona nije uklopiva u taj pojam čak nije najgori aspekt projekta, budući da bi gradnja, taman i u vidu restitucije, destruirala vrijedne urbane sadržaje koji su se tu u međuvremenu dogodili. Pojedinostima ću vas masirati nekom drugom prigodom, zadržimo se na konsenzualnom stavu stručne – pa i šire – javnosti: da na danom mjestu i vremenu radnje, imajući u vidu spomenute sadržaje, ne treba biti takve gradnje

U Glasu Slavonije je tada objavljen članak koji je zauzeo ispravan stav na temu, ali nije pritom uspio biti ni minimalno pismen, ni stručno ni faktički ni novinarski, po svim točkama kojima vas mogu masirati ako vam je baš napeto, ali za ovu priliku ću izdvojiti samo opću meditaciju o inženjerčinama iz sektora gradnje: "Ovdje moramo razumjeti profesionalnu usmjerenost svakog arhitekta i građevinara neprestanom podizanju građevina. Za ljude iz te branše svaka je livada ili park potencijalno gradilište kakvog stambenog, poslovnog kompleksa ili bar novokomponiranih zidina."

Besmisleno lupetanje, otprilike kao i kad bi se reklo da je profesionalno usmjerenje svakog onkologa pošto-poto ozračivati ljude. 

Tu prvo treba apstrahirati građevinsku struku, u čijoj nadležnosti nije krojenje urbanizma nego tehnologija gradnje. Hoće li neko područje biti predviđeno za gradnju i kakvu određuje se prostornim planovima (kojih su urbanistički podvrsta). Istina je da njihova programska polazišta bivaju posredovana spiritus movens političkim odlukama – na razini tijela javne vlasti – a premda i neki građevinari, među ostalim strukama, znaju figurirati u tim tijelima, oni to tada ne čine u svojstvu svoje struke, već u političkom svojstvu. Urbanističko planiranje, pa tako ni gradnje, nema ništa s građevinarskom profesionalnom usmjerenošću (čak ni onda ako je politički posredovano nekime tko je inače građevinar). Ima zato sve s arhitektonskom, jer stručni izrađivači planova su obavezno ovlašteni arhitekti-urbanisti. Na stranu sad da u predmetnom slučaju ključno zakazao niti nije nadležni urbanistički plan, s gradnjom koju planira ili ne planira, već je problem u njegovom zaobilaženju. Do ugroze monstruoznom gradnjom došlo je na takoreći referentskim mjestima, devijacijama u čitanju plana. Što je drugi način da se kaže: politički.

Mogu li i neki među kolegama zastraniti putem priklanjanja pogrešnim spiritus movens postavkama planiranja gradnje gdje je ne treba biti ili kakve ne treba biti? Dabome da mogu. Idealan primjer: notorna Sanja Jerković na mjestu Bandićeve pročelnice u (ne)popularnom projektu „ZG-menhetn“. Pripisati, međutim, apriorizam manije podizanja građevina (uvijek i svugdje) tobože fundamentalnoj takvoj profesionalnoj usmjerenosti arhitekata je baš čisto lupetanje – primitivan, ignorantski klišej. Svjesno i deliberativno nepodizanje građevina im je (nam je) barem u jednakoj mjeri polje djelovanja kao i podizanje.

Rješenje mosta bez mosta

U srijedu 27. srpnja objavljeni su rezultati projektnog natječaja za izradu idejnog arhitektonskog rješenja Pješačkog mosta na Foši u Trogiru, u provedbi Društva arhitekata Splita (DAS). Vratimo se korak natrag: u raspisu natječaja kao spiritus movens inicijator je navedena lokalna samouprava, a kao programska svrha i cilj natječaja teorija zamjene: da je postojeći most "postao funkcionalno i sigurnosno neadekvatan", pa se traži "novi most na njegovom mjestu". Natječaj su od početka pratile, kako se to kaže, kontroverze.

Govorili smo o tome da građevinarsku struku valja apstrahirati kad dođe do urbanističkog planiranja – područja za gradnju i ne-gradnju. Kod mostogradnje, međutim, vrijedi obratno: arhitekti (urbanisti) su oni koje valja apstrahirati, a ovlašteni projektanti su građevinari. Grad Trogir i DAS ampak natječaj raspisuju, ponovimo, za arhitektonsko rješenje mosta, propisujući u uvjetima natječaja da pravo sudjelovanja imaju isključivo arhitekti (urbanisti). Pa se Hrvatska komora inženjera građevinarstva pobunila, DAS pravdao "senzibilnim krajobrazom pod visokom konzervatorskom zaštitom" i odnosom prema "povijesnom urbanističkom okruženju" kao primarnim mjerilom uspješnosti rješenja. 

Trogir
Grad pod visokom konzervatorskom zaštitom (FOTO: Pixabay)

Nije taj konflikt glavni kolosijek moje teme, osim u dijelu u kojem ću izvidnički izletjeti s temeljnim pitanjem: a možda ovaj natječaj stvarno nije trebao biti reduciran na tip objekta iz građevinarske nadležnosti? 

Od kontroverzi po objavi rezultata: dolazi do burnih reakcija oko pobjedničkog rada, uključujući pismeno ograđivanje jednog od članova žirija, Ive Babića, od takvog izbora, uz odricanje od honorara, a do javnosti dospijeva i vijest da je jedan od radova, koji je tehnička komisija diskvalificirala i prije nego što je došao do žirija, predstavio rješenje bez mosta. Rješenje koje se sastoji od svjesnog i deliberativnog nepodizanja građevine. Pa mu ni građevinski inženjer ne treba kao ovlašteni projektant!

Logika podrazumijevanja draga budalama u tome je našla nešto smiješno. Tekst na portalu Dalmacija Danas, primjerice, opremljen je naslovom koji daje pretencioznu uputu čitateljima kako da dožive stvar: "Na natječaj za pješački most poslali rješenje bez mosta pa sad kukaju jer su diskvalificirani..."

Jao, kako je to ne-građenje „hihi“ i „hehe“, zar ne, regionalna štampo? Skoro onako kao što je u regionalnoj štampi bilo „hihi“ i „hehe“ na famu o arhitektima koji bi samo nešto zidali, gradili?

Dvostruki agenti

Kad smo već kod problematiziranja profesionalnih usmjerenosti, a i kad smo već u komšiluku – jedan je barba sa Šolte povodom lanjskog slučaja odmazde nad novinarima Glasa Istre koji su se usprotivili izbornom protežiranju IDS-a unutar svoje redakcije, sažeo supstancu određene obrnute proporcionalnosti: "Novinar koji je ozbiljno posvećen svome poslu ugrožava svoj posao! Ili, u obrnutom smjeru: Najsigurniji način da novinar zadrži svoj posao je da se ne bavi svojim poslom!" Tekuća drama struke – "kako, naime, biti novinar u okolnostima nepomirljive napetosti između sušte istine i gole egzistencije?" Tj.: "da bi opstao u profesiji, moraš se ponašati neprofesionalno; dužan si izdati vlastiti zanat da ne bi 'izdao svoju firmu', budući da su interesi firme i interesi novinarstva suprotstavljeni."

Evociram zato što novinarska i arhitektonska profesija dijele ovu tekuću dramu – bliske su po tome kao valjda nijedne druge. Tome, naime, da manje-više moraš prijeći on the dark side da bi mogao računati na tzv. pristojniju egzistenciju. U oba ćeš zanimanja financijski to bolje prolaziti što si prodanija duša – ili čak možda da je reći: lošijeg pristupa i lošije prakse u svom pozivu. Dok se od onih koji ginu za ideale radi budale, poslovično.

Trogir
Lokacija mosta (FOTO: Iz programa javnog arhitektonskog natječaja za idejno rješenje pješačkog mosta na Foši)

Vratimo se časkom iz naših vremena tržišne ekonomije u vremena kad smo bili brucoši na faksu i kad su nam objašnjavali osnove uloge i položaja arhitekta u društvu. Na nama je, učeni smo, da budemo advokati univerzalnog rezona u prostoru, nasuprot (pojedinačnim ili grupnim) partikularnim rezonima. Spada u zakletve struke: misija zastupanja javnog interesa. To je fundament poziva – po čemu arhitektura upravo i nije samo profesija, nego prije svega poziv, vocatio. Shizofrenija nastupa time što je također i profesija – od poziva samog ne može se živjeti – a kao profesija je u okvirima tržišne ekonomije rob činjenice da se gro arhitektonske produkcije ostvaruje milošću privatnih sredstava ili sprege javne vlasti i privatnog kapitala, tj. u službi nekog partikularnog interesa. Kako kodeks profesionalne etike zahtijeva zaštitu i zastupanje klijenata, koji su pak češće da nego ne u direktnoj zavadi s javnim interesom (a nerijetko i svojim vlastitim, samo im se to ne da objasniti) neizbježno dolazi do stanja u kojem arhitektima cijepanje lojalnosti između tzv. etike profesionalnosti i etike poziva, ta unutarnja dijalektička pritisnutost, dvostrukih agenata, postaje model djelovanja, stil života, druga priroda. Obavezuju se istodobno dvjema lojalnostima, stavljaju vrat pod dvostruku oštricu etičkih imperativa.

Moram reći i da me tipska riječ tržišno profiliranog urednika regionalne štampe o tome "da su pobunjeni novinari 'samozvani borci za neovisne medije', da su 'prešli granicu između novinarstva i bavljenja politikom', da su 'nesvjesni realnosti', da se ponašaju 'kao da su došli s nekog drugog, udaljenog svijeta', da je njihov javni istup 'ispolitiziran' i 'prepun izglumljene i nepotrebne patetike'" – neodoljivo podsjetila na ono kako je dugogodišnji ex predsjednik Hrvatske komore arhitekata, u vremenima njene najveće slizanosti, pardon, najboljih "partnerskih odnosa" s političkom moći na vlasti (a i danas siva eminencija, prisutna iz sjene), volio drobiti o tome kako "u današnje vrijeme tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma moramo težiti redefiniranju uloge arhitekata"; ili, dok načelnom floskulom pozdravljajući društveni angažman arhitekata, konkretan angažman nekih (šifra: "golf" na Srđu) nazivati "politikanstvom u kojem se gube stručna uporišta", posrati se po njima kao urednik Robert Frank po novinarima svog Glasa Istre koji su odbili vezati konja gdje im gazda kaže. Ni ne primjećujući da se emancipira od poziva struke upravo vezivanjem pojma stručnosti uz lažnu emancipaciju od politike, (an)estetizacijsku.

S time je kao kad si švaler: podrazumijeva se da u slučaju sukoba interesa i nenailaženja na razumijevanje barem jedna strana ne smije saznati da nije jedina. Ako ćeš brinuti za načela poziva, suprotno investitorovoj volji, morat ćeš kriti od njega da o istom trošku radiš i za drugu stranu, tj. "varat" ćeš ga, biti "neprofesionalan" prema njemu, u ključu nemišljenja isključivo na najbolji interes njegove računice, onako kako si ju je izračunao. Ako ćeš pak biti strogo "profesionalan" i kad time gaziš načela poziva – bit će skandal ukoliko se pred strukom izlaješ naglas o tome (na primjer).

Primjer iz literature

Kad je lani Pritzkerovu nagradu dobio francuski duo Anne Lacaton & Jean-Philippe Vassal, vijest je mnoge razdragala više nego što to obično biva pri takvim vijestima. Zato što je praksa ovog dvojca dugogodišnji epitom onoga kako bi arhitekturu i urbanizam trebalo raditi. Ne u smislu prilagođenosti famoznim (an)estetizacijskim vremenima tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma, kao eufemizma za regresivnu spregu vlasti i kapitala, nego takoreći plivajući usuprot takvim vremenima, njima unatoč ne odstupajući od vođenosti etikom poziva. 

Trogir
Tlocrt ne-mosta (ILUSTRACIJA: Iz diskvalificiranog rješenja)

Za to da će, suprotno riječi tržišno profiliranog Glasa Slavonije, upravo arhitekti biti oni koji će prije nego opća javnost reći da nešto ni pod razno nije za gradnju, ili čak ni estetsko "napucavanje", ne postoji idealniji primjer od postupka Lacaton & Vassala kad ih je u Bordeauxu gradska uprava angažirala da naprave projekt "uljepšavanja" Place Léon Aucoc. Informirali su spiritus movens stranu, nakon poduzete analize, da treba smiriti hormone: da taj trg ne treba nikakvo "uljepšavanje", da je dobar baš onakav kakav jest, po svim svojim bitnim urbanističkim svojstvima – sve na svom mjestu na jedan nepretenciozan način – i da bi ga, naprotiv, nekakva šatro sofistikacija au courant dizajnerskim silovanjima samo pokvarila. Predloženo rješenje: ne činiti ništa, izuzev redovnog održavanja. Radije gradski novac utrošiti na nešto smislenije.

"Kada ideš kod liječnika," rekao je Jean-Philippe Vassal, "može ti biti rečeno da si dobro, da ne trebaš nikakve medikamente. S arhitekturom treba biti isto. Ako si uzmeš vremena za opažanje, i gledaš vrlo precizno, ponekad odgovor biva ne činiti ništa."

Najizvrsnost nenametljivosti

U sklopu natječajnog programa za most na Foši, kao prva rečenica među konzervatorskim smjernicama, stoji da dotrajali drveni most "sam po sebi nije povijesna građevina niti je to povijesni prilaz jezgri, već alternativni pješački ulaz u grad, nastao radi rasterećenja tzv. Malog mosta", te ga je stoga moguće "ukloniti, odnosno zamijeniti novim".

Dobro, ali da li ukloniti ili zamijeniti novim? Kad i kako smo presjekli tu primarnu odluku? Radi se, jasno, o funkciji dileme je li postojećeg ikada i trebalo biti. Nije dovoljno istaći da ne postoji konzervatorska prepreka za micanje postojećeg (jer nije dio povijesne jezgre), za temeljiti ovu decidiranost da ga treba maknuti tako da ga se odmijeni novim nečime (što također neće biti dio povijesne jezgre, kačeći se na nju) umjesto ničime.

Trogir
Perspektiva ne-mosta (ILUSTRACIJA: Iz diskvalificiranog rješenja)

Zadnja rečenica među konzervatorskim smjernicama natječajnog programa daje naputak natjecateljima: "krajnji rezultat projekta i izvedbe trebao bi nenametljivom izvrsnošću u svemu biti dodana vrijednost zaštićenom prostoru, na način da ne konkurira utvrđenoj univerzalnoj vrijednosti povijesnog grada Trogira upisanog na Listu svjetske baštine UNESCO-a". 

Nije naodmet naznačiti i da prva rečenica među arhitektonsko-oblikovnim smjernicama ide ovako: "S obzirom na prirodu i lokaciju zahvata, konzervatorske smjernice su primarne u kreiranju idejnog rješenja predmetnog mosta"...

Može li biti nenametljivijeg arhitektonsko-oblikovnog rješenja od onoga koje predviđa samo uklanjanje postojeće građevine bez podizanja nove? Rješenja koje bi najizvrsnije zadovoljilo taj tako podcrtani kriterij nekonkuriranja povijesnoj jezgri?

„Brkanova greda“ radi za „Bilićevu gredu“

Diskvalificirani rad – autorskog tima Mariana Bucat, Žarko Tičinović i Dalibor Popović – referentno argumentira zašto pješačkog mosta na tom mjestu nikada nije ni trebalo biti. Uvriježio se lokalno za njega toponim "Brkanova greda", po neslavnom Vinku Brkanu, bivšem dogradonačelniku, kao inicijatoru. Da ne bismo zalazili u "dossier Brkan" kao ad hominem, dostajat će primijetiti da je baš zgodna korelacija stručne dubioznosti ideje mosta na tom mjestu i osobne dubioznosti inicijatora ideje.

1. Studija URBS-a (Urbanistički zavod Dalmacije - Split) iz 1973. godine o pokušaju rješenja kolnog prometa u centru Trogira predlaže izgradnju alternativnog kolnog mosta (u međuvremenu izgrađen Most hrvatskih branitelja koji je, udaljeno od povijesne jezgre, na istočnom kraju Trogira, osigurao alternativno spajanje Čiova s kopnom) uz prenamjenu Malog mosta u isključivo pješački, budući da "ne postoje opravdani razlozi da se pošto-poto kolni saobraćaj zadrži na istom mjestu na kojem je stihijski nastao u prošlosti". To je taj put: poteštatu, ne gradi dodatan pješački, nego oslobodi Mali most kolnog prometa i neće ti trebati rasterećivati ga drugim pješačkim.

2. Ivo Maroević je 1996. godine o ideji izgradnje još jednog mosta napisao da "nema uporišta u onome što bi u slučaju Trogira trebalo biti najvažnije: zaštita slike i karaktera jedne od najvrednijih povijesnih gradskih cjelina na hrvatskoj obali". Takav značaj srednjovjekovni i renesansni Trogir ima, podvlači Maroević, "među ostalim i stoga što je sačuvao svoju izvornu otočnost".

3. Trogir je na listu UNESCO-a upisan 1997. godine, s istaknutom "outstanding universal value" u tome što se radi o gradu na otoku, kao jednoj od bitnih osnova zašto je UNESCO zaštitio Trogir. Svaki novi most znači negativan utjecaj na "outstanding universal value". 

4. Diskvalificirani rad nije to išao navoditi, iz uvažavanja činjenice da je Ivo Babić najavljen u žiriju natječaja, ali zato ja sad mogu. I Babić se, naime, 2002. godine osvrće na ideje utjecajnih gostioničara i lokalnih čelnika o tome "kako bi preko trogirskog jarka, foše, koji odvaja grad od kopna, trebalo sagraditi još jedan pješački most", kritizirajući što se "ne uvažava i ignorira" okolnost da je "bit Trogira, njegova najintimnija prostorno funkcionalna matrica, otočić spojen jednim krakom s kopnom, a drugim sa susjednim otokom". 

Trogir
Spiritus movens (ILUSTRACIJA: Iz diskvalificiranog rješenja)

Uslijed nemogućnosti ipak ignoriranja svega ovoga, postojeći je treći most 2006. godine montiran kao privremen; projektiran kao drveni demontažni. Premotajmo u današnjicu. Projektni natječaj kojim ga se odmjenjuje stalnim mostom – hoćemo li ga nazvati „Bilićevom gredom“, po aktualnom gradonačelniku Anti Biliću? – poništava svojstvo privremenosti na ime kojega je podizanje „Brkanove grede“ uopće i pravdano, da ne kažem došlo u obzir.

Upada u oči fundamentalna podvaljenost legitimacije ideje o „Bilićevoj gredi“. U samoj činjenici raspisa natječaja, na način na koji je raspisan, dilema uklanjanja-ili-zamjene kompletno je preskočena – u korist prejudiciranja zamjene kao rješenja; baš kao da nikakve dileme uopće nema i nije je nikad bilo. Zamjena je, dakle, inercijski podrazumijevana na konto gole egzistencije „Brkanove“ grede u prostoru. Ali time se prešutno gura u stranu i okolnost da je „Brkanova“ instalirana „na divljaka“ (pa danas recimo nije moguće ni u Konzervatorskom odjelu u Trogiru ni u tada nadležnom Konzervatorskom odjelu u Splitu dobiti na uvid akt kojim je odobrena njena gradnja) – i to isključivo kao privremena. U rezimeu: postavljanje „Bilićeve grede“ legitimira se prethodnom nelegitimnom postavljenošću „Brkanove“! O, apsurde.

Diskvalificirani rad stoga, osim načelnih kontraindikacija za gradnju trećeg mosta, tj. „Brkanove grede“ nekad, navodi i kontraindikacije za gradnju „Bilićeve“ danas. Povrh ukazivanja na funkcionalne urbanističke nepogodnosti postave mosta na tom mjestu (prekidanje longitudalne šetnice uz obalu s obje strane Foše, neoptimalan pješački značaj punktova koje povezuje), posebno je istaknuta konzekvenca činjenice da se lokacija nalazi unutar "B" zone zaštićene kulturno-povijesne cjeline Trogira. Sustav mjera konzervatorske zaštite za zonu "B" iz lokalnog prostornog plana – kao mandatoran za poštivati čak i da isto ne eksplicira natječajni program – propisuje, naime, posve jasno i nedvosmisleno, da "zamjenska gradnja nije dopuštena", uz taksativno navedene izuzetke: "u slučaju restitucije u ratu, ili u elementarnoj nepogodi porušene građevine ili njenog dijela". 

Pa je li postojeći most stradao u ratu ili elementarnoj nepogodi? Nije, nego od neodržavanja. Točka, ne može biti nikakve zamjenske gradnje, po samom Prostornom planu uređenja (PPU). Halo, svi skupa! Tko će i kako poslije izdati dozvolu?

Što efektivno znači, ako smijem formulirati konzekvence i sa svoje strane, da je rješenje bez novog mosta zapravo jedino koje se ne kosi s obaveznom konzervatorskom zaštitom, kao ključnim kriterijem arhitektonsko-oblikovnih smjernica, kao i važećom prostornoplanskom dokumentacijom (uz to što jedino prolazi i kao rješenje za arhitektonski natječaj, ostala bi tražila građevinarsku participaciju u pravu sudjelovanja iz uvjeta natječaja). 

Reći ću i više: to znači da bi bio protupravan sam natječaj koji bi prejudicirao rješenje sa zamjenskim mostom. Pa prejudicira li ga ovaj? Ako ne prije, to je definitivno potvrđeno u izvještaju tehničke komisije. Natječaj je, dakle, svojim raspisom već ulazno u apsurdu i ilegali – jer aporičan, iznutra kontradiktoran sam sebi, nalažući natjecateljima poštivanje PPU-a (jer to se ne može ne nalagati), a koji oni ne mogu ispoštovati pri samoj teoriji zamjene istaknutoj kao cilj i svrha.

Trogir
Perspektiva ne-mosta (ILUSTRACIJA: Iz diskvalificiranog rješenja)

U izjavi za Lupigu, upitan o legitimitetu rješenja bez mosta da uđe u žiriranje, s konzervatorskog i drugih aspekata, prof. Babić nije se osjetio meritornim komentirati rad žirija u okviru predmetnog natječaja, ali je o diskvalificiranom radu rekao da "nudi najbolje moguće prostorno rješenje povijesne jezgre Trogira“. 

„Naime, povijesna jezgra postala bi pješačka zona. Postojeći mostovi – onaj prema kopnu i onaj prema Čiovu – sasvim su dovoljni za pješački promet. U neke sate ti bi mostovi bili otvoreni za poseban promet, za dostavu robe dućanima i restoranima, te, naravno, stalno za žurne slučajeve, za vatrogasna kola i hitnu pomoć. Novi most, nedavno sagrađen istočno od povijesne jezgre od kopna prema Čiovu bio bi sasvim dovoljan za automobilski promet. Ideja o gradnji još jednog mosta pridonosi overturizmu, u povijesnoj jezgri bez stanovnika sličnoj Luna parku“, kaže Babić.

Normativni prijestup diskvalifikacije

'Ajmo prvo dosadniji dio. 

Kao netko tko „ne pada s marsa“ u proceduru, nego je proveo niz javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja (i to u svim mogućim svojstvima: i tajnika i člana tehničke komisije i autora natječajnih elaborata i predsjednika ocjenjivačkog suda i odgovorne osobe provoditelja) – a i tko zna čitati latinicu, na kojoj su dostupni relevantni materijali tko god želi da pročita – dozvolit ću si da se osjetim meritornim s normativne strane osvrnuti na proceduru i u ovom slučaju, premda nisam u njoj osobno sudjelovao ni u kojem svojstvu.

U izvještaju tehničke komisije stoji kako su iz postupka ocjenjivanja isključena dva rada, od čega jedan zbog narušenog načela anonimnosti, a drugi zato što je "predstavio rad BEZ mosta". To je važno zabilježiti: ne neki tehnički nedostatak, nego upravo činjenica takvog rješenja, ona sama po sebi, predstavljala je razlog isključenja. Na temelju čega?

Prema točki 7.1. uvjeta natječaja, određuje se da će biti isključeni radovi koji (a) nisu predani na vrijeme, (b) ne sadrže sve tražene priloge, (c) nisu opremljeni kako je traženo, (d) nisu u skladu s važećom prostorno planskom dokumentacijom, Programom i ostalim uvjetima Natječaja. Dano obrazloženje moglo je ići jedino po široko postavljenoj osnovi (d): da je rad koji ne predviđa gradnju novog mosta neusklađen s tim i tim. 

Što je, međutim, bespredmetno za reći s normativne strane. Za početak zato što su, vidjeli smo, s prostornoplanskom dokumentacijom neusklađeni po definiciji baš svi ostali radovi – samim time što predviđaju zamjensku gradnju, koju PPU ne dozvoljava na tom mjestu. Drugo, problematično je i definicijski s obzirom na nepredviđanje građenja, što se tiče navodne neusklađenošću time s uvjetima i programom natječaja. Točka 10. pojmovnika Zakona o gradnji pojam "građenje" definira kao izvedbu "građevinskih i drugih radova (...) kojima se gradi nova građevina, rekonstruira, održava ili uklanja postojeća građevina". Eto, ako je do imperativa da se događa neko građenje – ono je prisutno već u samoj fazi uklanjanja „Brkanove grede“! 

Okej, polušala. Ono što se kroz to reflektira je premisa po kojoj bi jedino gradnja zamjenskog mosta definicijski predstavljala rješenje programskog zadatka. Ako nema mosta, onda se ne radi o rješenju – implicira tehnička komisija, valjda kao nešto samorazumljivo. Ali o tom potom – u suštinskom dijelu. A čak i kad bismo prihvatili to kao osnovu isključenja, postavljaju se pitanja tko je nadležan da isključi po toj osnovi – i na kojoj točki procedure?

Trogir
Perspektiva ne-mosta (ILUSTRACIJA: Iz diskvalificiranog rješenja)

Člankom 19. Pravilnika o natječajima Hrvatske komore arhitekata tehničku komisiju određuje se kao "stručno tijelo ocjenjivačkog suda koje obavlja poslove tehničkog pregleda i analize zaprimljenih natječajnih radova za potrebe rada ocjenjivačkog suda". Kakve točno analize? Članak 40. u stavku 2. pak taksativno nabraja devet zadaća tehničke komisije. Da ne davim sad prepisujući ih redom – može kliknuti na link koga zanima – sve su one strogo tehničkog karaktera, kao što i naziv komisije kaže. Ona nije ovlaštena da se bavi valorizacijskom analizom rješenja, nego samo da provjeri stvari tipa jesu li u roku predani svi traženi prilozi i slično. Što znači da je mogla neki rad isključiti po jasno tehničkim osnovama (a), (b) ili (c), ali ako je neki isključila po neodređenoj osnovi (d) ovako kako je to obrazložila, na temelju svojih shvaćanja o priloženom rješenju – onda je to ništavno prema Pravilniku, jer predstavlja uzurpaciju ovlasti iz njega.

Članak 41. Pravilnika u stavku 3. kaže da se ocjenjivanju radova pristupa "nakon analize i prihvaćanja izvještaja tehničke komisije te utvrđivanja broja i šifri natječajnih radova koji ulaze u postupak ocjenjivanja", a u stavku 4. da ocjenjivački sud taj izvještaj može vratiti na doradu ako nije prihvatljiv. U zapisniku sa 7. sjednice ocjenjivačkog suda referira se da je tehnička komisija podnijela izvješće ocjenjivačkom sudu, koji je "nakon kraće rasprave" zaključio sve što je podneseno i u izvješću, uključujući i ono za dva diskvalificirana rada. Te da se, nakon podsjećanja na kriterije, zatim "pristupilo individualnom sagledavanju natječajnih radova". Ovime je implicirano da žiri radove nije sagledavao prethodno prihvaćanju izvješća tehničke komisije – a u tom slučaju da dva isključena rada nije pregledavao uopće?

U najmanju ruku je neutvrdivo – jer nije navedeno u zapisniku – je li rad bez mosta žiri ikad pregledao ili je samo prihvatio izvješće bez provjere svojim očima (samo "nakon kraće rasprave", što god to značilo), nije bitna razlika. To što je žiri prihvatio isključenje i po vlastitom zaključku, na prijedlog tehničke komisije, ne mijenja na stvari već zato što se pri danom obrazloženju u tom slučaju radi samo o propustu žirija da prepozna neregularnost u pozivanju tehničke komisije na osnovu koja joj izlazi iz ovlasti, pa izvještaj vrati na doradu kao neprihvatljiv. A ne o činjenju isključenja regularnim. Ako uopće nije pogledao rad – onda se doista i radi samo o zaključku tehničke komisije. Dopustimo mogućnost i da ga je žiri pogledao pa i s vlastite strane došao do istog zaključka kao ona – je li onda sve bilo u redu? Proceduralno, opet ne. Morao je ili vratiti na doradu pa prihvatiti isključenje na ulaznoj tehničkoj razini pri nekom drugačijem obrazloženju, ili ga pustiti u konkurenciju pa isključiti s vlastite strane zbog zamjerki samom rješenju – za što žiri jedini i jest ovlašten Pravilnikom. 

U čemu je razlika da te isključi žiri prilikom žiriranja umjesto odobrenjem zaključka tehničke komisije prethodno žiriranju? O, drastična je, jer to za sobom povlači eliminaciju isključivo uz obrazloženje koje pripada svakom radu u konkurenciji. Morao bi se tada žiri i očitovati o iscrpnoj argumentaciji koju je rad iznio u prilog teze da rješenje programskog zadatka treba biti apstinencija od gradnje novog mosta. Iznijeti nekakvu kontraargumentaciju, što je ovako izostalo. Nitko nigdje za cjelokupne procedure, a ni nakon nje, nije supstancijalno odgovorio na to.

Bilo kako bilo, da tehnička komisija diskvalificira na temelju neke zamjerke samom rješenju – pa bila ta zamjerka i paušalna ocjena kako rješenja uopće nema, mimo bilo kakve elaboracije jer po definiciji nije dužna elaborirati – normativni je prijestup koji žiri automatski mora vratiti na doradu ili zaglavljuje u prijestupu skupa s njom, složio se ili ne, s pregledom rada ili bez pregleda. Ovako zapadaju u podložnost žalbi „jedan kroz jedan“. Neka to rješavaju s autorima, a moja briga će biti: što takva ekscesna normativna reakcija provoditelja govori o postavkama natječaja u suštinskom dijelu?

Suštinski prijestup diskvalifikacije

Rad je, ukratko, isključen zato što se inzistiralo na jednoj premisi na kojoj je natječaj raspisan. No, što ako sama premisa u sebi nosi rupu i neodrživa je?

Ta je premisa, naravno, pragmatični cilj iz kojega se u natječaj i išlo. Investitor ga je od provoditelja naručio i potom raspisao s jasnim očekivanjem da ishod na kraju balade bude rješenje i po njemu projekt za realizaciju novog mosta. Ovdje treba držati na umu razliku između projekta i idejnog rješenja. Do projekta se dolazi naknadno, na temelju ugovora koji se po mogućnosti sklapa s pobjednikom natječaja, ali izvan samog postupka natječaja, koji od natjecatelja traži idejna rješenja, kao niz vizija o tome kako bi novi most na tom mjestu mogao ili trebao izgledati. A i vizija o mostu lišenom materije, dok god se radi o elaboriranoj viziji, analitički potkrijepljenoj, predstavlja jednu od mogućih i legitimnih vizija – oblik rješenja, ne odsustvo rješenja. Baš po onom Lacaton & Vassal receptu: ako se dobro zagledaš, i gledaš vrlo precizno, sasvim je moguće i legitimno da dijagnoza bude kako, nakon uklanjanja neodržavane „Brkanove grede“, ne treba činiti više ništa. No, ako je provoditelj u sve krenuo s premisom idejnog rješenja isključivo u funkciji projekta koji će materijalizirati zamjenski most, onda će mu izmicanje vizije koja se ne uklapa biti odmah neusklađenost s programskim zadatkom i uvjetima natječaja (na razini tehničke komisije!).

Naravno, kada bi se pripustilo u konkurenciju i takvu neuklapajuću viziju, koja izmiče premisi o materijalizaciji kao apriornoj i imperativnoj svrsi, došao bi u pitanje sam smisao raspisivanja natječaja kao projektnog za realizaciju. I baš oko toga je jezgra nesporazum u ovom slučaju.

Postupak tehničke komisije najtanji je, a propust žirija najdeblji, u svjetlu duge tradicije stručnog stava, i konzervatorskog i prometnog i općeg urbanističkog, po kojem trogirskoj jezgri ne treba novi pješački most, nego rasterećenje kolnog prometa na Malom mostu (za što su uvjeti uznapredovali dramatično izgradnjom novog čiovskog mosta). Radi se, štoviše, o višestrano potkrijepljenom stručnom stavu, praktički unisonom na argumentacijskom planu (jer od kontraargumentacije ničega suvislog), uz otvaranje dileme čisto na razini divergencija oko pragmatičnosti prijelaznog rješenja, s obzirom na postojanje „Brkanove grede“ kao nečega čemu se privremeno progledalo kroz prste. Ovu suštinsku divergenciju i polemiku oko postavki zadatka – koju diskvalificirani rad nije izmislio, nego samo inzistirao na njoj – tehnička komisija prepakirava u tobože tehnički propust. Ulazna diskvalifikacija rada koji predlaže apstinenciju simptom je stoga nečega vrlo grubog: najednom zatvorenosti dileme – koja je eventualno smjela biti otvorena, ako i to, kao u startu dubiozna ideja. Tko je taj koji ju je smio ovako zatvoriti u korist strane dubioznosti?

Kada kojim slučajem ne bi bilo u retrovizoru Urbanističkog zavoda Dalmacije i Maroevića i Babića i otočnosti kao "outstanding universal value" i sustava mjera koji zabranjuje zamjensku gradnju u zoni "B" – e onda bismo tek mogli govoriti o jurodivoj smiješnosti ekipe koja na natječaj za most pošalje rješenje bez mosta pa kuka zbog diskvalificiranosti, ili razumjeti poriv tehničke komisije da automatski križa tu ludost koja, jel'te, promašuje temu iz programskog zadatka. Kako su to, međutim, sve tvrde činjenice u retrovizoru, problem se ukazuje u samom programskom zadatku koji si je dopustio nešto što nije smio – i već u njemu je upalno žarište, od kojega sve kreće, koje je sve krivo postavilo. Prvi suštinski prijestup ove priče onaj je autora natječajnog elaborata, pa tek onda tehničke komisije i žirija za njim. Otkud im koncesija da se sama mogućnost propitivanja te stvari, sa svom poviješću propitivanja, presiječe preko noći nečijim diletantskim hirom? 

Trogir
Obuhvat natječaja za realizaciju kao offset tlocrta mosta (ILUSTRACIJA: Iz programa javnog arhitektonskog natječaja za idejno rješenje pješačkog mosta na Foši)

"Iz razloga što predmetni most nije samo sredstvo prelaska kanala, već i urbanističko-vizualni orijentir u prostoru koji spaja dvije značajne gradske zone, u vrlo specifičnom kontekstu, Gradonačelnik je odlučio da se provede javni arhitektonski natječaj za odabir najboljeg rješenja novog mosta preko Foše", čitamo u natječajnom programu. Ali tko je stanoviti Ante Bilić, građevinar na čelu grada, da na vlastitu ruku – i na bazi jedne provizorne, šuplje opservacije unesene u program – kroji urbanističku i konzervatorsku strategiju ovako delikatne prostorne situacije, za što nije kvalificiran? Ne marim da li iz populističkih ili kakvih drugačijih pobuda. U definiciju svih (grado)načelnika spada da su to privremeni poteštati bez stručne legitimacije. Ne može ga se spriječiti da konzumira svoje političke ovlasti? U redu, što se ne može, ne može se, ali to je jedna stvar, a sasvim druga uzeti ga za klijenta, provoditi natječaj za realizaciju mosta samo zato što je netko odlučio da dodatan pješački most nije više stara tematika s kojom se periodično izlazi (da i ne počinjemo o dubioznosti ideje oduvijek), nego gotova stavka u proračunu. 

Gradska uprava doduše jest tijelo javne vlasti, ali to ne znači da se kod inicijativa iza kojih stoji kao investitor ne može raditi o partikularnom rezonu u prostoru. A što smo ono rekli – kako mi stručni poziv zastupamo? Univerzalni rezon i javni interes zastupao bi ovdje DAS, kao strukovno udruženje, jedino da je trogirskom gradonačelniku poručilo, lacaton-vassalovskim stilom, da javne novce radije utroši na nešto smislenije.

Svojevremeno sam (s Oliverom Grigićem) dobio drugu nagradu na javnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju na kojem smo "polemizirali" s programskim zadatkom koji je tražio shopping mall u najužem centru Osijeka, pa predložili prikladniju tipološku varijantu od one koju je tražio investitor (i natječajni program u investitorovo ime). Nismo pobijedili, ali nismo ni diskvalificirani. Otkad su programski zadaci svete krave, za praviti princip od toga da ih se natječajnim radovima uopće ne bi smjelo dovoditi u pitanje? Tko zna neće li razmišljanja u koja se natjecatelji tijekom rada upuste dovesti do iluminacija uslijed kojih će žiri (s obaveznim predstavnicima investitora u njemu) honorirati pomake u odnosu na inicijalne postavke? Među nama rečeno: privesti malo investitora razumu, dovesti ga žednog do vode?

Da je trogirski natječaj raspisan s otvorenošću i za rješenje koje zastupa stranu historijskog stručnog stava po kojem mosta tu ne treba biti, a da je žiri svejedno dao prednost nekom koje predviđa most – ne bi se radilo o simptomu, mogli bismo se tek složiti da se ne slažemo o ispravnosti izbora. No, činjenica apriorne diskvalifikacije bezmostovne vizije – kao mjere ograničavanja polemike, geste stroge kontrole provedbe realizacijske premise – e to već ukazuje upravo na zakazivanje vocatio postulata u slučaju, zastranjivanje deficitom odmaka od postavki spiritus movens strane, delegitimirajući eventualan otklon. Sâmo promišljanje otklona, bilo čije.

Dvosjekli mač

Ukoliko imamo otvoreno prostorno pitanje takve magnitude, i pritom na takvoj lokaciji, to se onda ne radi tako. S diskretnim offsetom tlocrta mostića kao obuhvatom jednog, hej, arhitektonskog natječaja! Ono što je ovdje zapravo trebalo (pri nepostojanju UPU-a), je natječaj raspisivati kao anketni, prema čl. 25. Pravilnika, tj. za onda kada "nije utvrđen program namjene i sadržaja ili nisu utvrđena urbana pravila", i to za šire područje nedovršenog urbaniteta (pa neka bude i kao okidač i podloga da se desi taj UPU). Neka natjecatelji predlože razne vizije što treba s područjem umjesto uskog prejudiciranja „Bilićeve grede“ na konto divljeg postojanja raspadajuće „Brkanove“, kao zadatka takoreći građevinarskog opsega.

Mogu prihvatiti da pravog izbora valjda nije bilo. Kako nikakav natječaj nije propisan lokalnom prostornoplanskom dokumentacijom kao obavezan, nego je pitanje dobre volje investitora, pretpostavit ću da DAS nije imao pregovaračku poziciju za uvjetovati ni kakav će biti, realizacijski ili anketni. Druge varijante ishođenja projekta za most, ako je gradska uprava baš upela da ga gradi, mogu biti samo gore. Sve je to meni jasno. Kao predsjednik osječkog Društva arhitekata, razumijem položaj kolegica i kolega iz splitskog. Imali smo u Osijeku slučaj srodan po dosta parametara: da gradska uprava ne mari da propiše obavezu provedbe javnog natječaja na zglobu Zimske luke, lokaciji usporedivog urbanog značaja, na kojoj bi svakako to morala; pri čemu je privatni investitor svojom dobrom voljom svejedno iskazivao namjeru da ga provede. Treba li DAO, premda je preskočena stepenica sagledavanja šireg poteza kao cjeline, stati iza provedbe natječaja za realizaciju jedne parcele u privatnom vlasništvu, ali javnog značaja, k tome neodgovarajuće namjene za tu lokaciju? Ocijenili smo, pragmatično, da treba, jer bez javnog natječaja može sve skupa otići samo u gorem smjeru nego s njim (kao što je i otišlo, kada je investitor odustao od dobre volje, jer mu se moglo, jer mu nitko nadležan nije to stavio kao obavezu). 

Postoji ipak bitna razlika među slučajevima, odnosno položajima društava arhitekata u njima. Mi kao DAO smo, treba priznati, imali lakšu dilemu: za pragmatično spašavati što se da (ukoliko ima dobre volje kod investitora) nismo to morali po cijenu davanja legitimiteta uzročniku štete (gradske uprave u njenom propustu). U trogirskom slučaju, i inicijator i investitor je sama gradska uprava, pa DAS pragmatičnom suradnjom s investitorom radi smanjenja štete od pogrešnih spiritus movens postavki, istim potezom daje legitimitet uzročniku štete u činjenju te štete, metodološki pogrešnom presijecanju jedne stare problematike.

Analogija tome bi, na razini principa ako i ne mjerila, bila da smo mi u Osijeku išli provoditi realizacijski natječaj za onu lažnu restituciju bedema oko Tvrđe. Pa da kažemo: šta, bez natječaja bi bilo samo još gore u arhitektonsko-oblikovnom smislu? Bilo je to nezamislivo kao opravdanje da DAO bude suučesnik u zločinu, pa i zbog opsega monstruoznosti projekta; umjesto toga, svađali smo se s gradskom upravom – i predlagali alternativne puteve uređenja vanjskog obrambenog prstena – dok nije odustala. Valjda se u Trogiru isti princip legitimiranja projekta pogrešnih zasada učinio manje nezamislivim zbog njegovog minimalnog opsega? Ali kontekstualni značaj nije minimalan – i možda je svejedno radije trebalo dići galamu da tu treba raditi anketni natječaj, da treba raditi UPU, da treba rasterećivati Mali most od kolnog prometa umjesto gradnje drugog pješačkog, i sve u svemu da novce s te stavke treba kanalizirati u nešto pametnije? 

Kako ne bih ostao samo na razini principa, i da ne dociram izdaleka o tome što je bio pravi put za DAS u konkretnoj situaciji, hajde da prihvatim da su mogle postojati neke intrikacije koje su opravdavale rezon suučesništva da bi se izbjegla veća zla. Ne znam, valjda. Nije mi poanta u popovanju. No, ukoliko je u zadnjoj rezultanti i valjalo ići s realizacijskim natječajem, makar i krivo postavljenim, uslijed neke meni nepoznate intrikacije, to svejedno ne mijenja činjenicu da se radi o krivoj postavljenosti. Ako se od nevolje mora raditi pogrešnu stvar, ne prestaje se raditi o per se pogrešnoj stvari – i o tome treba biti jasan. U nazivanju stvari pravim imenom je poanta. 

A u nazivanju krivim – preduvjet diskvalifikacije rada bez mosta zato što je bez mosta. Da nije DAS tu svoj propust (sve i ako pravdan nekom logikom pragme) da oponira Bilićevom fiksnom programu – u odrazu neurotike oko tog dvosjeklog mača – prekompenzirao glumljenjem policajca za Bilićev fiksni program? Djeluje kao lomljenje vlastitog suučesništva u skrivljavanju trogirskom povijesnom prostoru preko leđa rada koji argumentirano pokazuje zašto se radi o skrivljavanju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: d-a-s.hr - iz natječaja