Režija: Teona Strugar Mitevska

NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU: Zapravo je beskrajno nesretan

NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU: Zapravo je beskrajno nesretan

Ivana Perić

10. 10. 2023.

ocjena:
godina: 2023.
trajanje: 85 minuta
uloge: Jelena Kordić Kuret, Adnan Omerović, Labina Mitevska, Ana Kostovska, Ksenija Marinković, Izudin Bajrović
žanr: postratna drama
scenario:  Teona Strugar Mitevska i Elma Tataragić
režija: Teona Strugar Mitevska
Na nedavno održanim danima BiH kulture u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazana je bosanskohercegovačko-makedonska koprodukcija, film „Najsretniji čovjek na svijetu“, redateljice Teone Strugar Mitevske koja scenarij supotpisuje s bosanskohercegovačkom scenaristicom Elmom Tataragić. Film progovara o ranama davnog ili ne tako davnog rata (ovisno o kutu gledanja), o statusu krivnje i zamjeranja tridesetak godina nakon krvavog sukoba. Iako tematizira bolne posljedice prošlosti koje su itekako vidljive diljem Bosne i Hercegovine, film na humoristično-ciničan način govori o stanju te države danas, ali i o novim generacijama koje su manje opterećene nečim o čemu su samo slušale, generacijama koje ne obraćaju pažnju na vjeru i naciju. Glavna poruka filma, moglo bi se reći, jest univerzalna ljubav, a ne kolektivna mržnja. Kozmopolitizam naspram vjera i nacija.
NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU: Zapravo je beskrajno nesretan

Redateljica se više fokusirala na moderni problem usamljenosti, nego na nešto što očigledno vodi u novi sukob, na zamjerke, nostalgije i tradicionalnosti, da ne kažemo zaostalostima jednog vremena. 

„Najsretniji čovjek na svijetu“ daleko je od remek-djela, ali donosi cijeli niz zanimljivih filmskih i scenarističkih rješenja. Vrijedi podcrtati i da je film rađen u koprodukciji zagrebačke producentske kuće Terminal 3. Glavni akteri pripadaju generaciji koja se itekako sjeća rata i kojoj je rat ukrao mladost. Na prvi pogled svi su oni nastavili sa životima i neopterećeni su bremenom rata, međutim duboko u sebi nose svoj PTSP i neke neostvarene želje. Svi bi se oni najradije ponovno rodili u nekom drugom vremenu, vremenu u kojem će njihova mladost ostati neokaljana. Scena u kojoj glavna junakinja, 45-godišnjakinja pleše na partiju rezerviranom za 18- godišnjake razotkriva svu bol, očaj i grotesku protoka vremena, ali odaje i vjeru u novu, bolju, budućnost. Sve te izgubljene generacije naoko su iste, no svaka nosi svoju individualnu priču, posebnu i slikovitu. 

Glavna junakinja Asja (jako dobra Jelena Kordić Kuret) sredovječna je pravnica koju majka nagovori da ljubavnu sreću okuša u tzv. organiziranom eventu za spajanje parova. Dođeš na event, nađeš se s izabranim partnerom i odgovaraš na naizgled stupidna pitanja. Koju boju volite, biste li bili s osobom druge vjere ili koliko vam je seks bitan u životu. Asja je samosvjesna i prividno neopterećena, da bismo u drugoj trećini filma otkrili kako je ona izmučena i ranjavana (i metaforički i doslovno) žena koja usprkos dobroj karijeri i silnim putovanjima nije našla sebe niti nekog sebi bliskog. U potrazi za partnerom „iskoči“ joj Srbin Zoran (Adnan Omerović, nagrađen za ovu ulogu Zlatnom arenom na Pula Film Festivalu) koji voli Kurt Cobaina, razmišlja o suicidu i pucao je u ratu na vlastiti grad.

Zaplet se na prvi pogled čini bezvezan i neuvjerljiv. Naime, upravo je Zoran pucao na Asjinu zgradu prilikom čega je ta tada 16-godišnja djevojka teško ranjena i jedva je preživjela. Kasnije će se, na kraju filma, ustanoviti da se radi o priči utemeljenoj na stvarnim događajima i neke stvari ipak ni nisu toliko nemoguće kako izgledaju. Srbin Zoran i Bošnjakinja Asja potom počinju igru mačke i miša u kojem je Asja mačka koja miša želi stjerati u kut ne bi li se pokajao za ono što je učinio kada je ona bila majušni miš, a on grabežljiva mačka.

Rat i kanistri za vodu, linije razdvajanja, krv i raznesene lubanje, slomljena rebra i goruća brda, susjed puca na susjeda, kum ubija kuma, mnoštvo je ispričanih i neispričanih ratnih priča s početka devedesetih u zemlji na brdovitom Balkanu. Trideset godina kasnije u nekim glavama ostale su iste razorne i potresne ideje koje ih priječe da žive. 

Zoran može biti sretan, ali nikako to nije. Asja želi biti sretna i trudi se u tome, ali nikako to nije. Priče o izgubljenim generacijama dovode do priče o osamljenim ljudima novog milenija. Najsretniji čovjek iz naslova beskrajno je nesretan i izmučen, no hoće li dovijeka ostati tako? Godine očaja i sreće, nade i brige, godine u kojima je generacija stasala, ali nedovoljno. I što ostaje? Žal za mladošću, za Kurtom Cobainom, izmučenim 27-godišnjakom umornim od slave i droga? Ostaje žal za vlastitom mladosti koju su prošarale granate, šuplji kanisteri i konzerve američke pomoći označene brojevima. Oni koji su tek rođeni u ratu sad već imaju obitelji. I zajebana je to stvar. Oni koji su 45 godišnjaci od ludila plešu i razvaljuju se na trap na koji bi se trebali razvaljivati samo današnji klinci. 

Film najbolje funkcionira u skupnim scenama speed datinga gdje se izmjenjuju humoristično-cinične doskočice koje govore o vremenu i mentalitetu, o samoći i samoopredjeljenosti, o očaju, ali i nadi. Koloplet likova je raznolik, od lokalne mlađahne radodajke, preko neogorčenog starca koji svaku subotu dolazi na event kako bi se družio, do vesele samohrane mlade majke te voditeljice eventa koja je izgubila skrbništvo nad maloljetnim djetetom. Svatko nosi svoju priču, svoju boju i svoj premaz. Svatko je i druge i iste vjere, svatko ima i zelene i crne oči, i svatko nosi crveno srce koje kuca duboko u grudima. 

PTSP i tragedije, zatomljeni bijes i očaj, zatomljena toplina i prirodnost, sve se to očitava u ovom filmu, životnom i na kraju potresnom. Ludi ili ne, junaci filma smo svi mi, jer ima li čovjeka bez životnog elana, a opet ima li čovjeka bez životne frustracije? Mitevska ne otkriva toplu vodu, ali prokopava put do srca koje jedino može kucati onda kad je razgaljeno i puno nade. U protivnom je samo robotski organ, kao akumulator u automobilu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Najsretniji čovjek na svijetu