„PAVILJON“ DINE MUSTAFIĆA I VIKTORA IVANČIĆA: Stilska vježba revoluc... pardon, rezignacije

Boris Pavelić
02. 10. 2025.
uloge: | Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Mirjana Karanović, Meto Jovanovski, Ermin Sijamija, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer |
---|---|
žanr: | crna komedija |
scenario: | Viktor Ivančić i Emir Imamović Pirke |
režija: | Dino Mustafić |

„Paviljon“ je dosad dobro krenuo. Mustafić je polovinom rujna na Internacionalnom filmskom festivalu u Prištini, od žirija kojim je predsjedao ovdašnjim filmašima poznati britansko-irski producent Mike Downey, osvojio nagradu za najbolju režiju. Film je to koji ne treba propustiti; priča za različite vrste publike, jer ga se može doživljavati na mnogo razina. Doslovno gledan, bliži se trash tragikomediji; može to biti film o umirovljeničkoj svakidašnjoj jadikovki, ali i o bezdanu generacijskog jaza u kojemu čak ni štektanje mitraljeza moralno otupjele suvremene generacije neće ponukati da vrate barem djelić generacijskog duga. „Paviljon“ je i satira na povijesne postjugoslavenske teme s dalekom referencom na, primjerice, „Maršala“ Vinka Brešana; rezignirana metafora paradoksa istodobne nužnosti i nemogućnosti „posljednjeg i odlučnog teškog boja“ protiv kapitalizma, ali i – zašto ne? – ruganje dvojice lijevih autora jalovom neuspjehu vlastitog svjetonazora da formira efikasnu, pobjedničku i istinski humanu politiku. Naposljetku, to je i filozofski film o smislu i opravdanosti nasilja kao metode rješavanja – ili gomilanja novih? – društvenih sukoba.
Zaplet stane u jednu rečenicu: osoblje umirovljeničkog doma negdje u današnjoj Bosni zlostavlja štićenike; oni nabave oružje i uzmu ih kao taoce, pretvarajući se iz romantičnih plesača valcera u nesmiljene revolucionare; specijalna policija blokira dom i počinju mučni pregovori s vlašću koji završavaju (ne)očekivano. Sve to doznajemo retroaktivno, kroz pripovijedanje jednoga od pobunjenika – sjajnog Zijaha Sokolovića zvanog Šumaher, naravno zato što je invalid u kolicima. Nakon što je sve već gotovo, Šumahera saslušava policijski inspektor, pa se zbiva obrat jer ovome, kako ispitivanje odmiče i kako ga majka uporno zove na telefon, možda ipak sviće što Šumaher zapravo želi reći kad ga uporno pita je li mu važna „istina ili istraga“.
Filmom dominira paradoksalno i bolno aktualno pitanje: ima li nasilje smisla premda ništa drugo ne preostaje? Penzionerima, to je jasno, oružani otpor jedini je način da sačuvaju ljudskost, jer oni koji bi o njima trebali brinuti i koji su plaćeni da njeguju suosjećanje za stare i nemoćne ljude, zlostavljaju ih nemilice i s prezirom, predvođeni groteskno glupom, ali lukavom i pohlepnom direktoricom doma koju igra Mirjana Karanović. Ali čim plemeniti žar otpora i pobune podmladi penzionere i osnaži im dostojanstvo, vraćajući im libido i otklanjajući bolove u križima, nametnut će se vođe i organizatori, „komandanti“ i „komesari“ koji će – premda bez njih ničega ni ne bi moglo biti – penzionersku revoluciju, koja je trebala omogućiti samo da u miru plešu svoje valcere, odvesti u konačnu katastrofu. Ta dilema „Paviljon“ čini aktualnom i dubokom pričom, ispričanom međutim alanfordovskim jezikom parodije, pa film postaje suvremen onoliko koliko je današnjica svjesna svih najtežih pitanja, ali ni na jedno od njih nema uvjerljiv odgovor.
Možda je najrazrađeniji sadržajni sloj referenci na standardne postjugoslavenske teme. Dominiraju ironijska pitanja bez odgovora: pobunu vodi superiorni Rade Šerbedžija koji igra Anđela Topalpvića, penzioniranoga bivšeg specijalca i mizantropa sumnjive i neobjašnjene prošlosti koji voli oružje i svoga crnog mačka Borisa Viktoroviča – autoironična aluzija na scenarista ali i na duh sovjetske despocije – i za kojeg će se ispostaviti da je otac ratnog zločinca koji je zaglavio u Haagu, a zove se – Fidel Topalović. „Rodiš sina, a dobiješ klerofašistu“, reći će Anđelo odbacujući odgovornost za sinovljeve zločine nakon što mu suborac penzioner odgrize uho, užasnut spoznajom da ga u bitku vodi čovjek čiji je sin vodio logor u kojemu je zaglavio i njegov vlastiti sin – mučni zapetljaj kojim autori priznaju svijest o bezizlaznosti i besmislu nasilja koje završava krvlju čak i kad započinje plemenitošću. I ne pomaže tu moralna ispravnost: Anđelo ima običaj razgovarati s Titovom slikom koja visi na zidu, pumpajući time valjda vlastito samopoštovanje, ali gledatelju ne promiče da nije on tu više od daljnjeg potomka familije Topalovića iz Šijan-Kovačevićevih „Maratonaca“ – a gdje Topalovići prođu, ostaju „samo dugmići“. Ili, kao što reče cinični Šumaher, „ako se i borimo za pravdu, ne znači da moramo biti sveci“.
Čak i kad slavi, „Paviljon“ karikira, parodira i izruguje se: penzioneri pjevaju „Bandieru rossu“ i „Ay Carmela“, ističu crvenu zastavu na zgradi, ali simbol im je – štap i čekić. Formiraju Oslobodilački komitet, ali oslobođenje odjednom zapinje, jer Anđelo, „komandant“, i „komesar“, uvjerljivi Miralem Zupčević, uvode „disciplinu“ koja ne dopušta slobode.
Mustafić i Ivančić relativistički su moralisti suvremenog svijeta, i dobro znaju temeljnu pouku ciničkog uma modernosti: da su i najplemenitije pobune završile u najvećim nesrećama, te da su i najveći zločini započinjali pripovijestima o plemenitoj pobuni. Pa ipak, oni ne mogu da ne postave najvažnija pitanja jer, kako reče Šumaher: „Ako je pravda nedostižna, treba barem odgovoriti na nepravdu“. Ali kako? Kako se suprotstaviti zlostavljačima u bosanskom penzionerskom domu, u Trumpovoj Americi, u tompsonovskoj Hrvatskoj, u Rusiji, u Ukrajini, u Africi, u Gazi, za koju je Chris Hedges ovih dana rekao da nije samo genocid, nego i poruka koja najavljuje kako će moćni nasilnici ubuduće grabiti ono što još preostane od klimatskom katastrofom uništene Zemlje ...
U takvome svijetu, „Paviljon“ Mustafića i Ivančića dobrodošla je crna komedija koja ni na što ne odgovara, ali sve vidi. Jer, reći će Šumaher čiji srednji prst dominira posljednjim kadrom filma: „Nije stvar u tome da se svijet promijeni nabolje, nego – da se promijeni. I tačka.”
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Paviljon
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.