Režija: Piotr Domalewski

ŠTO DALJE ODAVDE: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

ŠTO DALJE ODAVDE: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

Adnan Terzić

13. 09. 2021.

ocjena:
godina: 2020.
trajanje: 98 minuta
uloge: Zofia Stafiej, Kinga Preis, Arkadiusz Jakubik, Dawid Tulej, Nigel O’Neill, Shane Casey, David Pearse, Donncha Crowley, Cosmina Stratan
žanr: migrantska drama o odrastanju
scenario:  Piotr Domalewski
režija: Piotr Domalewski
Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.
ŠTO DALJE ODAVDE: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

O autoru ćemo, sva je prilika, još puno slušati budući da je u međuvremenu napravio i jedan od najvećih hitova u domeni televizijskih serija, „Sexify“.

Našu protagonisticu, sedamnaestogodišnju Olu (Zofia Stafiej, pravo otkriće) upoznajemo u trenutku dok po treći puta polaže vozački ispit. To je za nju prijelomni trenutak jer će s vozačkom dozvolom i autom koji joj je otac na radu u Irskoj obećao kupiti ona makar dobiti nekakvu iluziju slobode. Događa se neplanirana situacija, Ola na ispitu pada zbog bahate geste drugog vozača i tu pokazuje svoje pravo lice tipične adolescentice sklone emocionalnim ispadima. Ola se možda najbolje osjeća na poslu u auto-kući gdje za džeparac pere aute koje ne može voziti, a situacija doma gdje živi s majkom (Preis) i teško pokretnim bratom nije nimalo zavidna.

U tom trenutku vijest o iznenadnoj smrti njenog oca uslijed nesreće na radu dolazi kao još veći šok na koji ona nije niti spremna reagirati kako treba. Međutim, kako ona u kući jedina zna engleski jezik, dobiva zadatak da ode po tijelo i dopremi ga doma. Nju, međutim, inicijalno više zanima da se domogne novca koji je otac (odsutan toliko dugo da ga se ona jedva sjeća) uštedio (ako je uštedio) za njen prvi auto, ali će putem upoznati kako pokojnog oca, tako i samu sebe.

Put, odnosno potucanje po Dublinu i bližoj okolici, pak, podrazumijeva probijanje kroz šumu birokratskih propisa i donošenje teških odluka u svrhu pomirenja različitih interesa s malo do nimalo novca. U tim nesretnim avanturama, Ola prvo mora pronaći tijelo, dobiti potrebne dozvole za transport, odabrati tip transporta (onaj s kovčegom je skup, ali njena konzervativna majka inzistira na pravoj sahrani, a ne kremaciji jer „što će župnik i ljudi u crkvi reći“) i iznaći načina da se on realizira jer od novca nema ni traga. 

Sve je to veliki teret čak i za osobu s većim životnim iskustvom od sedamnaestogodišnjakinje iz provincijskog poljskog gradića, pa Ola po tom putu na kojem sreće odvjetnika i vlasnika posredničke agencije za zapošljavanje, sarkastičnog doktora, slatkorječivog pogrebnika, naizgled iskrenog poslovođu koji joj ne može pomoći da dobije novac od osiguranja jer je otac mijenjao smjenu s kolegom, očeve kolege i prijateljicu, možda čak i ljubavnicu, jednako tako ranjenu dušu kao što je i otac bio, mora naglo odrasti i naučiti da nije sve uvijek samo u riječima koje izgovara, nego je i u tonu kojim govori i pozi koju zauzima.

Domalewski optira za neprestanu „akciju“ u nešto nižem registru, odnosno za Olino potucanje od nemila do nedraga. U tom tempu nesretne avanture, autor zapravo ne stiže produbiti većinu važnih tema koje podastire, od tinejdžerima inherentnog bunta, preko konzervativizma u Poljskoj, pa do najčešće nesretnih individualnih i kolektivnih sudbina radnika-migranata i razlika u načinu života i očekivanjima „ovdje“ i „tamo“. Na svu sreću, Domalewski zna kada treba relaksirati situaciju, pa povremeno ubacuje i ukusne humorne momente da „Što dalje odavde“ ni u jednom trenutku ne postaje film koji bi gledateljima bio previše mučan.

Autor dobar posao radi i po pitanju razvoja svoje protagonistice. Ona je svakako fiktivan lik, premda je priča inspirirana anegdotama iz njegovog neposrednog okruženja koje zasigurno imaju jednu dokumentarnu kvalitetu. Ola tako postaje i ostaje arhetip obične cure u nizu neobičnih situacija, a put koji prolazi unutar sebe je doista fascinantan. Srećom pa se tu može osloniti na svoju glavnu glumicu Zofiu Stafiej kojoj je ovo prva veća uloga u filmu. Ona donosi jednu notu autentičnosti, ali i predanosti, u ulogu ulazi čvrsto, hrabro i srčano i nikada ne pušta. „Što dalje odavde“ tako postaje „hero’s journey“ tip filma što mu daje još jednu dodatnu vrijednost i izdiže ga iznad nivoa korektnog sasvim blizu nivoa dobrog.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: I never cry