Srce - četvrti deo

Srce - četvrti deo

ritn by: Marchelo de Facto
16. 10. 2007.

Srce - prvi deo

Srce - drugi deo

Srce - treći deo

 

Jedan od klijenata se najavio i svratio da vidi kako napreduje planiranje njegove kuće. Prilično mu se dopalo sve što je video na papiru i bio je prilično nestrpljiv da to uskoro vidi i uživo. Mladić je bio vidno zadovoljan i čitavog dana je crtao, zviždeći neku svoju melodiju. "Koja je to pesma što svirkaš?" - upita ga gazdarica. "To je ... pa, ne mogu da se setim kako se beše zove ta pesma ... ali baš mi je omiljena.". "Ako, ako. Samo budi lepo raspoložen ... ali malo manje da radiš. Jesi čuo? Moraš još da se paziš.". "O, ali od čega? Pa opekao sam samo ruke i rane su gotovo sasvim zarasle. Ne moram baš po celi dan da se izležavam zbog toga, zar ne?". "Pusti ti ćorava posla. Bolje se ipak ne opterećuj ... šta ga znaš ...". Baka se baš brine, pomisli on. Mada to toliko odmaranje nema nekog smisla ... možda bi i mogao da je posluša. Da, poslušaće je. Ionako mu projektovanje danas previše dobro ide, ne valja preterivati ...  a kod bake je pre par minuta stigao gost.

To je onaj gospodin što često dolazi kod nje. Po svoj prilici, neki njen nekadašnji kolega. Iz džepa njegovog mantila vire današnje novine, a ispod sedih brkova prijatno se osmehuje sa onih malo preostalih zuba. Uz kafu ćaskaju o svemu i svačemu ... kao da to ipak nisu samo priče o penziji? Da, evo sad govore upravo o kašnjenju penzije ... ali njihovi pogledi pokazuju da to nije tema razgovora. To su samo reči ... on se počeškao po glavi: zar je moguće da ovo dvoje staraca oseća ... ljubav? To bi onda bilo tako ... tako lepo i tako tužno u isto vreme. Čemu se oni mogu nadati, šta više očekivati od života čije je sunce na zalasku? A opet, svi zaljubljeni sanjaju ... zar ovo dvoje nema prava na to? "To je nezgoda sa zaljubljenima." - pomisli on, pa dopuni sam sebe: "Da, opet sam počeo sa nezgodama, u redu ... pravac krevet!". Nije nikako mogao znati da će se, ovog puta, košmar vratiti po njega ...

San je i narednih dana bio njegov neprijatelj. Uporno bi se okretao po krevetu, nikako ne uspevajući da se zgodno namesti i zaspi. A onda bi začuo vatru i skočio iz kreveta ... "Otkud vatra u kaminu ... nismo ložili ...". Kada bi u vatri ponovo video nešto, oblio bi ga hladan znoj. Opet isto kao onda ... nešto je u vatri, u toj prokletoj vatri, a on nikako ne može da sagleda šta je to. Samo oseća isto što i prošli put u snu ... oseća nesnosnu potrebu da izvuče to "nešto" iz vatre. Oseća da ga mora izvući, oseća da mu ruke ponovo lete ka vatri ... oseća oblik, ali ne može da razazna šta je to što drži u rukama ... a onda bol postaje nesnosna, on viče iz sveg glasa i vuče ruke ka sebi, ali kasno je ... već se opekao, izvlači izranjavane ruke ... ruke u kojima se nešto miče ...

... i onda se budi. Tako već nekoliko dana. Jedno je sigurno, ma kako ludo zvučalo: onaj doktor je bio u pravu! Danas je rešio da ode kod njega.

"Mora biti da je to nešto jako vredno, čim ste ga golim rukama vadili iz vatre. Doduše ... u vatri mu svakako nije mesto. I dobro je što vas je nešto vratilo, šta god to bilo. Nemojte dozvoliti sebi to više nikada." - reče doktor svojim hipnotički mirnim tonom. Mladi čovek tresnu pesnicom o sto, uprkos ranama na šaci. "Dosta više! Dosta! Čuješ? Ja više ne znam šta da mislim ... možda si ti nekakav Mengele, možda izvodiš eksperimente ... šta si mi to uradio? Šta znače ti snovi? Reci mi to! Reci mi!". Lekar se na časak uozbilji. "Nisam uradio ništa, jer opekotine nisu moja specijalnost. Samo sam ti kazao ... da ne tražiš suštinu tamo gde je nema. Prosto je ... u tebi je ... ti najbolje znaš šta je ono što te mučilo.". "Ma daj, čoveče ... kako ti možeš da znaš to sve o meni? Kakve veze imaju moji lični problemi sa nesrećom koja mi se desila? Šta, ljubav ... čuo sam gluposti koje si govorio onoj devojci iz sobe tri. Sve se nekako vrti oko ljubavi u tvojim zagonetnim govorima, uzdižeš je na nivo nekakve kosmičke stvari ...". "Ljubav je uvek kosmička stvar!" - gotovo viknu doktor.

"I zaista se 'sve nekako vrti oko nje'. A java koje se odričemo uvek se vraća kroz snove. Čudni su snovi, dečače. Umeju neprijatno da se upletu u stvarnost. Na kraju ne znaš šta si sanjao, a šta se desilo zaista. Možda oba? A ako ne veruješ da je ljubav jedina koja može da putuje iz jedne dimenzije u drugu, da je ona ta koja spaja ... tvoja mladost ne vredi ništa. Ono što ja mislim da si uradio sebi se možda desilo, možda i nije. Ja sam star, pa bi bila sramota da nisam naučio čitati ljude. Na tebi sam pročitao to ... a sad te molim da odeš. Imam problema sa srcem, ne osećam se baš najbolje ... ironično, zar ne? Lečim tuđa srca, a moje je već umorno ...". "Šta si ti?" - izgubljeno upita mladić. "Opet tražiš odgovore na pogrešnom mestu. Ja sam onaj koji će već sutra biti niko. Kao i svako. No, tu i tamo drugačije gledam na neke stvari. Svejedno, lekar sam i posao mi je da lečim. Pa neka pričaju da sam lud, kako i pričaju ... ali ja znam. A znaćeš i ti.".

Mladić nije više znao šta da kaže ... reči nisu izlazile iz njega, i jednostavno je otišao ...


Nastavlja se ...