DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Okruženi smo mrtvima

DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Okruženi smo mrtvima

ritn by: Tatjana Gromača
03. 11. 2016.

Živ čovjek okružen je mrtvima. To, možda, zvuči neobično, ali istinito je. Ne mislim tu samo na groblja i kosti sahranjenih predaka koje na njima leže - ako bismo u tom pravcu gledali, mogli bismo i cijelu zemaljsku kuglu, pa i područja velikih oceana i voda, vidjeti kao jednu veliku kosturnicu. Mislim zapravo na žive, djelotvorne stvari, praktične i neophodne, kojima se svakodnevno koristimo, a za koje zaboravljamo da su ih jednom oživjeli i napravili ljudi poput nas - živi

Tako možemo kazati da svi ljudi ovoga svijeta – osim možda nekih pastira sa Kamčatke, svakoga dana komuniciraju s pokojnikom, Nikolom Teslom. I ne samo s njime, već i s cijelom onom vojskom ljudi koji su Tesline ideje i ostvarili, još više oživotvorili i pomogli da budu provedene u djelo. Koliko ih je samo u taj lanac uključeno koji su spravili, podigli, rastegnuli sve te žice, pritegnuli utičnice i šaltere? Sa svima njima komuniciramo već kada pritisnemo prekidač nekog uređaja… 

Zacijelo je postojao i onaj koji je prvi osmislio i iz blata oblikovao figuru šalice ili čaše, da se onaj gutljaj vode kojega popijemo ne mora piti iz šake. I to je neki neznani junak, s kojime smo, gotovo čim otvorimo oči, u kontaktu.

A gdje je sva ona vojska umrlih za koje vjerujemo da se nisu istaknuli ničim osobitim, za koje ne znamo kako su se zvali, niti što su bili po zanimanju, koje su majstorije spravljali? Zapravo, svaki je život, čak i onaj posve promašen, makar u trenutku smrti, jedno veliko herojstvo. Koliko je ljudskih podviga koji se odvijaju i tijekom ovoga časa, a za koje ne znamo, niti ćemo ikada saznati! 

Prekidač
S njima komuniciramo već kada pritisnemo prekidač nekog uređaja… (FOTO: Pixabay) 

Kada čovjek pomisli samo na sve one liječnike i medicinsko osoblje koje predano radi svoj posao, na mnoge koji njeguju teško bolesne ili umiruće, dobije potrebu da im istoga časa i po stotinu puta uzastopce skine kapu. A opet, ne znamo imena svih tih ljudi, niti ćemo ih ikada saznati. 

Jedna je britanska historiografkinja i novinarka, danas također živa samo po svojemu djelu, ime joj je bilo Gitta Serreny, napisala studiju „Treblinka: put u tamu; od ubijanja iz milosrđa do masovnog ubojstva“. Istražujući činjenice vezane uz ovaj logor istrebljenja, spominje ovdje i slučaj jednoga češkoga mladića, koji se dobrovoljno dao deportirati u logor Treblinka, unatoč činjenici da po svim važećim kategorijama ondje nije pripadao. Taj mladić ne samo da je u potpunosti izgledao kao Arijevac, već je bio uglednog i bogatog, gotovo čistog arijevskog porijekla. Unatoč tome, nije želio dozvoliti da njegova djevojka, Židovka, bez njega nestane u Treblinci. 

Za razliku od nje, koja je po dolasku odmah ubijena, zajedno s tisućama drugih, arijevski mladić, čijoj su se ljepoti nacisti divili, preživio je do „prestanka rada“ toga logora. Kada su zatvorenici organizirali pobunu, dobrovoljno se javio da u toj akciji riskira život. Tako su mnogi logoraši Treblinke uspjeli spasiti svoje živote, a ovaj je bezimeni heroj poginuo…

Ponekad se čini da je potrebno da netko umre, pa da ga, tek tada, uistinu zavolimo. Neka japanska mudrost kaže da bi čovjek trebao svakoga jutra zamisliti vlastitu smrt, pa bi se na taj način izvježbao da je, kada joj uistinu dođe čas, pristojno i kako treba dočeka. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".