Grad kao i svaki drugi. Nedjelja. Zvono sa starog zvonika upozorava ljude na još jednu dosadnu svetkovinu. Dan mrtvih. Ljudi poput crva gmižu po blatnom groblju, krase te humke predaka kao da je vašar, a ne svetac. Kad je A. stigao u grad, sat na zvoniku pokazivao je da je prošlo podne. Sunce ga, sada dok promatra oronule kućerine, dok promatra to sivilo sveljudskog postojanja, užasno nervira. I ti pogledi koje mu svakodnevno upućuju. Da … to je on. Ljigavi stranac. Nijedno mjesto ga posebno…

... i dolaziše mnogi slepi, i dolaziše gubavi. Stefan Dečanski ostade isti: onako kako živeše - krotko i staloženo, mirno hodeći putem mudrosti - takav ostade i kad ga dah života napusti. Izgledaše kao zaspali pravednik koji spokojno sanja, svaki mišić na licu stajaše nenapregnuto - a opet, osmeh lebdeše nad tim licem. Niko taj osmeh ne vide, a svi ga osetiše. Miomiris se širiše oko tela prečasnoga. I progledaše slepi. Nemi progovoriše. I hvališe Gospoda. I Stefana hvališe. - O,…

Ma ono ... ludilo ... za popizdit. Sunce poviše Zvonika. Stranci fotografiraju. Golubovi seru. Poznanici se javljaju. Na licu nove cvike. U ušima na reapetu 'The way that I am'. Cigareta među prstima. Mučni solo bas u plućima. Ispred mene konkavne vizije budućnosti. Iza mene ... opa .…golub se posrao. Jutarnja kava. Novine. Ćićo i ja. Kurac palac. Evo ti njih. Da mogu li sjest? Ajde možete, davno me nije nitko ispilao svojim životnim sranjima. Pa zavrtismo soundtrack što ima, što nema, život,…

Otprilike posljednjih dana tog siječnja pao je jedan od najvećih snjegova koji su Zagrepčani pamtili. Ralice su neprestano bile u pogonu, a ljudi su lopatama čistili ispred svojih ulaza ujutro i navečer. Između ta dva čišćenja napadalo bi desetak centimetara i tek bi poneki rijetki optimist odgađao večernje čišćenje jer je noću sniježilo i više i jače nego danju. Osim toga, temperature su bile prilično niske pa bi se svježi snijeg koji se lako čisti preko noći ubrzo pretvorio u teško savladivu…

Budim se u 8:15. Ne svojom voljom, jer i dalje najviše cenim spavanje koje nije prekinuto alarmom mobilnog telefona. Koleginica me zamolila da preuzmem i ovaj dan vikenda na poslu. Setivši se svih njenih uskakanja kada je meni bio potreban slobodan dan, nemam srca da joj kažem neću. Subota me dočekuje u društvu mokrih ulica, sivih zgrada soc-realizma i bezizražajnih ljudi koji vuku kese i korpe s pijace. Pokušavam da ignorišem vozače koji nervozno lete Bulevarom. Jedina stvar koju moja…

Unatoč tome što smo moja kolegica (nazovimo je Ana) i ja obje oku relativno mile ženske pojave, ni sama nisam vjerovala da možemo u roku od dva sata oko sebe okupiti petnaestak uniformiranih muškaraca. Slobodno me zovite lažljivicom, ali to je čista istina. Priču je započeo ... ... osjetljivi nos predstavnika stanara u zgradi, kad je, švrljajući uokolo u redovnoj ophodnji, na našem katu nanjušio neke supstance, kojima je inače mjesto u cijevima. ˝Njušite li vi neki plin, gore kod vas…

Ponekad u jutro kakvo je bilo ovo jutros mi je osobito se teško ustati. Iz kreveta. Pa pokušam kavom, ali mi talog zalije zube i sve mi teško padne po želucu. Probam i tuširanjem, ali mi se od tople vode spava, a od hladne riga. I uvijek sve završi da čučnem u kadu i lupam se po glavi tušem. Jutros sam izlazio (pre)rano iz kuće i silazivši stubištem susretnem susjedu sujetu iz društva hrvatskih književnika. Moj portun jest slavan, ali nitko od slavnih susjeda ne plaća račune, reklo bi…

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio s onim što ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano ... kako se vratiti na put kojim se prošlo, možda nejasno, ali on mora da je poznat ljudima koji nisu našli svog mjesta ili su ga izgubili ... Postoje mjesta na kojima sam bio, kojih se ne sjećam. Postoje vrijeme i dani koji mi ništa ne znače.…

Ako je svijet koji smo prisiljeni prihvatiti lažan, i ništa nije istinito onda je sve moguće. Kad otkrijemo što volimo, znat ćemo što mrzimo i što nas dijeli od onoga što želimo.Tko traži ono čega nema u ponudi, nikad se neće smiriti. Neki dan sam doživio tu situaciju da sam obilazio nekakve štandove na jednom sajmu i zastao po običaju, da se malo promuvam oko štanda 'Nečeg-što-mi-uglavnom-nikad-neće-trebati-u-životu-a-ni-poslije'. I tako mi uleti neka figura, više se ne sjećam jel muško il'…

Jednog jutra na obali učinilo mi se da ću umrijeti, stvarno sam se, u deliriju neočekivane malaksalosti, grčevito borio s nesvjesticom, na trenutak neuspješno, ali i to je dovoljno, za "alarm". Kažu ljudi, a i umne knjige kažu, da prije smrti promiču flash sjećanja od "kolevke pa do ...". I ja sam, da preduhitrim scenarij, pokušao "forsirati rijeku sjećanja".   I nije mi išlo. Prvo sjećanje, nekakva posjeta s majkom njezinoj prijateljici koja živi u staroj gradskoj kući s mnogo…