U beskorisnom okviru zadaća koje su zadane nekim primarnim načinom na koji živimo ovaj humor od života, nešto kao ono živim, radim, djelujem ili poznatije kao pos*o, kuća birtija, više je opravdanih načina za bijeg iz oprečne monotonije koja se pak razbija mijenjanjem slobodnih aktivnosti u slobodnom vremenu. Takvo nešto se također naziva životnim stilom. Ljudi se tako i razlikuju po stilovima odnosno po načinu na koji prihvaćaju sve ono što im dolazi ususret, načinu kako je nešto izvedeno,…

Marin je imao komad nosa. To se, ruku na srce, u en faceu nije primjećivalo, ali mu je zato profil izgledao grozno, gotovo karikaturalno. Lice mu je inače bilo pravilno i simetrično, čak lijepo, s izraženim jagodicama i punim usnama koje bi se bez puno pretjerivanja moglo nazvati ženskima. Zbog nosa nije imao kompleksa, riješio ih se već u srednjoj školi kada je shvatio da djevojke taj njegov fizički nedostatak vrlo lako previde očarane rječitošću ili inteligencijom. Bitan je bio i tren kada bi…

U tom moru modernih problema brzog života, u moru lažnih veza i propalih brakova, u moru sasvim usitnjenih komadića koji pokušavaju da se sastave u neku veću i značajniju celinu afirmišući tako puzzle-ing kao nauku, u moru sveopštih padova svake vrednosti koja je ikad postojala - blistavo je isplivavao brak između soma i štuke. Što se soma tiče, imao je nekakav kancelarijski posao, jedan od onih za koje će se svi složiti da se najlakše opisuju sa svega ove dve reči: dosadno i unosno. Som ga je…

... Urošu, za sve ono što jeste. Ponekad pomislim da ne postoji ništa što može da zameni sate provedene s Urošem ... dok sedimo u mojoj sobi, slušamo muziku i pričamo. Dok igramo kanastu. Dok čitamo moje dnevnike iz osnovne škole. On se tada smeje. Smejem se i ja. Glavom zagnjurenom u jastuk. Dok pevamo opraštajući jedno drugom izostanak sluha, jer retko koja pesma liči na verziju u našim glavama. Dok sedimo na keju i puštamo da reka nosi reči. I slažemo se da ne možemo da zamislimo život u…

Klistiranje. Eto tako sam se osjećala, kao da me klistira vlastitim (ne)problemima na koje, jednako poput nje, nisam imala odgovora. Buljila sam u vrhove tenisica, razmišljajući jel mi se uopće sviđaju i zašto sam ih kupila. Trenutak euforije, valjda. Ona je nasuprot mene mljela u nedogled: “I onda mi je Ante to rekao, s Pavom sam sutri dan spavala, a svo to vrijeme Marijan me nije prestajao zvati.” Tu sam odustala, a uspjeh je da sam i to zapamtila. Požudu nisam mogla razumjeti, mada nisam…

Šijiti s kalašnjikovim na prsima i vojnici demokratskog svijeta oznojeni pod šljemovima stižu u drugoj četvrtini Dnevnika. S pročelja džamije imama Alija ceri se crna rupa. U crnoj rupi, dokazano je, ostaju tragovi usisanih zvijezda, ugašenog života. Osim nadgrobnih spomenika, to je jedini dokaz da je ugašeni život doista ostavlja materijalni trag. Raspadanje, dakle, ima smisla. Pa onda živjeli! Najviše posla, kaže voditeljica, imaju snajperisti. Treba se namučiti za crticu na kundaku.…

semija sam upoznao kada sam potjeran nesnosnim vrućinama u splitu koje su mi otopile zid što je dijelio moju od sobe roditelja radi čega sam još dodatno patio slušajući njihove noćne uzdahe, a zatim i hrkanje, krenuo u japankama, svijetlo zelenim bermudama i reklamnom vip-ovom šeširu prema zagrebu. od previsokih temperatura, od kojih je bila obustavljena i dostava električne energije jer struja nije mogla prolaziti preužeglim žicama, bio sam pomalo malaksao, ali još više nedruštven te sam…

Autobus me odnosi iz prašnjavog Novog Sada ka moru. U mojoj glavi bubnja želja za morskim plavetnilom i tišinom koja stanuje pod talasima. Prazna sam. Pokušavam da razaznam planine koje ostaju iza mene, ali sve što vidim je odraz nečijeg lica u prozoru autobusa. Lice liči na moje iako ne prepoznajem providnost tog pogleda.   Rose. Malo crnogorsko primorsko mesto. Svaki dan, dok se nizovi kamenih kuća pomaljaju iza okuke, izjavljujem Mogla bih živeti ovde. Dejan mi uz osmeh kaže Ma daj ...…

 JEČMENAC Počelo je nesnosnim svrbežom u noći sa srijede na četvrtak, u unutrašnjem kutu lijevog oka. Čitav četvrtak mi nije bilo jasno u kojem grmu leži zec, jer se na oku nije ništa vidjelo - nije natečeno, niti crveno, samo povremeno zasvrbi. Neobično, stoga uznemirujuće. Nije od propuha, već godinama nosim leće, pa znam kako to izgleda. U petak stanje nepromijenjeno, a pomne inspekcije oka svakih petnaest minuta nisu pokazale nikakve vidljive očne abnormalije. U subotu me već dobrano…

T-k sam upoznala još u rodilištu, ležala je krevetić do mene. Majka mi kaže da je imala ogromnu glavu, da je bila ćelava i preokata. Dvadeset šest godina poslije ona leži na zidiću do mene, prelijepog lica, duge plave kose koja viskozno pada, plavih očiju koje privlače poglede drugih, smije se zarazno … Ljeto je. More boja mjesečina. Miris otkosa širi se zrakom dok odlazim po nove dvije čaše besplatnog vina. Dok mi konobar u smokingu pruža šampanjske čaše, a njen hihot odzvanja kamenom, u…