Ponekad u jutro kakvo je bilo ovo jutros mi je osobito se teško ustati. Iz kreveta. Pa pokušam kavom, ali mi talog zalije zube i sve mi teško padne po želucu. Probam i tuširanjem, ali mi se od tople vode spava, a od hladne riga. I uvijek sve završi da čučnem u kadu i lupam se po glavi tušem. Jutros sam izlazio (pre)rano iz kuće i silazivši stubištem susretnem susjedu sujetu iz društva hrvatskih književnika. Moj portun jest slavan, ali nitko od slavnih susjeda ne plaća račune, reklo bi…

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio s onim što ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano ... kako se vratiti na put kojim se prošlo, možda nejasno, ali on mora da je poznat ljudima koji nisu našli svog mjesta ili su ga izgubili ... Postoje mjesta na kojima sam bio, kojih se ne sjećam. Postoje vrijeme i dani koji mi ništa ne znače.…

Ako je svijet koji smo prisiljeni prihvatiti lažan, i ništa nije istinito onda je sve moguće. Kad otkrijemo što volimo, znat ćemo što mrzimo i što nas dijeli od onoga što želimo.Tko traži ono čega nema u ponudi, nikad se neće smiriti. Neki dan sam doživio tu situaciju da sam obilazio nekakve štandove na jednom sajmu i zastao po običaju, da se malo promuvam oko štanda 'Nečeg-što-mi-uglavnom-nikad-neće-trebati-u-životu-a-ni-poslije'. I tako mi uleti neka figura, više se ne sjećam jel muško il'…

Jednog jutra na obali učinilo mi se da ću umrijeti, stvarno sam se, u deliriju neočekivane malaksalosti, grčevito borio s nesvjesticom, na trenutak neuspješno, ali i to je dovoljno, za "alarm". Kažu ljudi, a i umne knjige kažu, da prije smrti promiču flash sjećanja od "kolevke pa do ...". I ja sam, da preduhitrim scenarij, pokušao "forsirati rijeku sjećanja".   I nije mi išlo. Prvo sjećanje, nekakva posjeta s majkom njezinoj prijateljici koja živi u staroj gradskoj kući s mnogo…

U beskorisnom okviru zadaća koje su zadane nekim primarnim načinom na koji živimo ovaj humor od života, nešto kao ono živim, radim, djelujem ili poznatije kao pos*o, kuća birtija, više je opravdanih načina za bijeg iz oprečne monotonije koja se pak razbija mijenjanjem slobodnih aktivnosti u slobodnom vremenu. Takvo nešto se također naziva životnim stilom. Ljudi se tako i razlikuju po stilovima odnosno po načinu na koji prihvaćaju sve ono što im dolazi ususret, načinu kako je nešto izvedeno,…

Marin je imao komad nosa. To se, ruku na srce, u en faceu nije primjećivalo, ali mu je zato profil izgledao grozno, gotovo karikaturalno. Lice mu je inače bilo pravilno i simetrično, čak lijepo, s izraženim jagodicama i punim usnama koje bi se bez puno pretjerivanja moglo nazvati ženskima. Zbog nosa nije imao kompleksa, riješio ih se već u srednjoj školi kada je shvatio da djevojke taj njegov fizički nedostatak vrlo lako previde očarane rječitošću ili inteligencijom. Bitan je bio i tren kada bi…

U tom moru modernih problema brzog života, u moru lažnih veza i propalih brakova, u moru sasvim usitnjenih komadića koji pokušavaju da se sastave u neku veću i značajniju celinu afirmišući tako puzzle-ing kao nauku, u moru sveopštih padova svake vrednosti koja je ikad postojala - blistavo je isplivavao brak između soma i štuke. Što se soma tiče, imao je nekakav kancelarijski posao, jedan od onih za koje će se svi složiti da se najlakše opisuju sa svega ove dve reči: dosadno i unosno. Som ga je…

... Urošu, za sve ono što jeste. Ponekad pomislim da ne postoji ništa što može da zameni sate provedene s Urošem ... dok sedimo u mojoj sobi, slušamo muziku i pričamo. Dok igramo kanastu. Dok čitamo moje dnevnike iz osnovne škole. On se tada smeje. Smejem se i ja. Glavom zagnjurenom u jastuk. Dok pevamo opraštajući jedno drugom izostanak sluha, jer retko koja pesma liči na verziju u našim glavama. Dok sedimo na keju i puštamo da reka nosi reči. I slažemo se da ne možemo da zamislimo život u…

Klistiranje. Eto tako sam se osjećala, kao da me klistira vlastitim (ne)problemima na koje, jednako poput nje, nisam imala odgovora. Buljila sam u vrhove tenisica, razmišljajući jel mi se uopće sviđaju i zašto sam ih kupila. Trenutak euforije, valjda. Ona je nasuprot mene mljela u nedogled: “I onda mi je Ante to rekao, s Pavom sam sutri dan spavala, a svo to vrijeme Marijan me nije prestajao zvati.” Tu sam odustala, a uspjeh je da sam i to zapamtila. Požudu nisam mogla razumjeti, mada nisam…

Šijiti s kalašnjikovim na prsima i vojnici demokratskog svijeta oznojeni pod šljemovima stižu u drugoj četvrtini Dnevnika. S pročelja džamije imama Alija ceri se crna rupa. U crnoj rupi, dokazano je, ostaju tragovi usisanih zvijezda, ugašenog života. Osim nadgrobnih spomenika, to je jedini dokaz da je ugašeni život doista ostavlja materijalni trag. Raspadanje, dakle, ima smisla. Pa onda živjeli! Najviše posla, kaže voditeljica, imaju snajperisti. Treba se namučiti za crticu na kundaku.…