Priča je klasična. Prvo su neki čudni ljudi u čudnim majicama koje niti su crne, niti imaju logotip Thompsona, odlučili da organiziraju nekakav festival u Benkovcu, pa su ga još i nazvali „Nosi se“. Već sami naziv dovoljno govori sam za sebe, a onda smo saznali kako na tom festivalu nema ni duhovne, a bogami ni hrvatske glazbe, a k tome i kako tamo namjeravaju puštati filmove. Priča je, kažem, klasična jer su odmah ustali hrabri hrvatski vitezovi predvođeni stanovitim Nediljkom Gendom iz Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac, a organizirale su se, pogađate, i neke navijačke skupine, sve s opasnim psima, da zabrane ono što nije Thompson, duhovni ili etno festival, ne daj bože Bajaga. Teško da su i pročitali program festivala, ali ih to nije spriječilo da zaključe kako su, zbog domoljubnih razloga, protiv njega, a ako su oni protiv onda ga treba zabraniti i svima drugima.

TEATAR APSURDA: Kako to da „Za dom spremni“ može, a „Samo nam je ljubav potrebna“ ne može?

Priča je klasična i sve bi brzo palo u zaborav, kao i brojni drugi pokušaji da se u ovoj zemlji organizira štogod kvalitetno, da tijekom prosvjeda „kritičara u kulturi“ predvođenih spomenutim Gendom nije napadnuta novinarka Melita Vrsaljko i da se potom u priču nije uplela Gendina kćer Emilly. Ona je održavanje festivala nazvala „ispadom“, a organizatore prozvala da promiču „blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju“. Ista ova Emilly, nesuđena policajka kojoj je karijeru osujetila sitnica u vidu činjenice da je u policijskoj akademiji crtala ušata slova U, zarađuje za život tako što nastupa s turbo folk repertoarom po kafićima u kojima, među ostalim, na čistoj ekavici pjeva popularne hitove poznate Cece, udovice ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana.

Priča je klasična i već svima dobro poznata, odvijala se ona u Solinu, Korčuli ili Benkovcu. Čim šira hrvatska javnost sazna da postoje ljudi koji ne slušaju Thompsona i koji žele organizirati, šta ja znam, koncert Električnog orgazma ili Bajage, neki mirotvorni kulturni festival ili kakvo drugo okupljanje kojem u prvom planu nije domovina, crkva ili obilježavanje datuma Domovinskog rata, eto ti nediljka i njihove družine iz kluba kritičara u kulturi. Stavimo sad na stranu što je poželjno, a što nije. Pustimo za ovu priliku tričarije kao što su Ustav, zakone i ideje slobodnog i demokratskog društva, zanemarimo čak i to da su nam cenzori postali nediljci i slični, koji po danu slušaju Thompsona, a po noći kćeri koje pjevaju „Lepi grome moj“, ali ono što ne možemo i ne smijemo smetnuti s uma, ma kako oguglali na popularne „zabranitelje“, jest činjenica da nam ti ljudi svojim zabranama uporno nameću ono što bi mi trebali slušati, koje bi filmove trebali gledati i kako bismo trebali razmišljati, da skratimo – kako bismo morali živjeti. 

Ukoliko volite, na primjer, Bajagu kao što netko, recimo, Emilly voli Cecu, vi ćete tu svoju vrstu muzike morati slušati u svoja četiri zida. Ukoliko vas zanima dokumentarni film „Mirotvorac“ koji je ove godine u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu, vi ćete taj film morati pogledati u svojoj dnevnoj sobi, a ukoliko vas zanima kakav događaj kazališnog tipa poput predstave „Ubu Ovo Ono“ nastale prema motivima teksta „Kralj Ubu“ francuskog književnika Alfreda Jarryja preminulog 84 godine prije nego li je započeo Domovinski rat, to ipak nećete moći u vlastita četiri zida, nego ćete to ostaviti za kakva bolja vremena. Vremena u kojima će možda država, zakoni, Ustav ili takva nekakva trivijalnost konačno obuzdati nediljke i pustiti napokon i vas da slobodno živite u ovoj zemlji, da slušate i gledate što vas je volja ili posjećujete festivale kakvi vas interesiraju. 

Na priču ste, ponavljam, ionako već oguglali, pa vas više i ne zanima što se zabranjuje i što će se sutra zabraniti neki drugi nediljci. Više to i ne bi bila neka novost da nije te nesretne Emilly koja sad već danima zabavlja javnost, zajedno s njenim ocem. Više to i ne bi bila neka novost da nije tog filma koji su zabranili, a koji se trebao prikazati na tom festivalu, filma o čovjeku koji bi, da je danas živ, zasigurno imao što reći o ovom konkretnom Nediljku i njegovoj družini, kao što je imao što reći o daleko opasnijim ljudima koji su mu u konačnici došli glave, kao i, metaforički, svima nama. 

„Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti“, govorio je 1991. godine zapovjednik osječke policije Josip Reihl-Kir, iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih poslova kada je otišao na pregovore u Tenju, iz koje se nikad nije vratio. „Stanje je u Osijeku takvo da se bojim za vlastitu sigurnost”, bile su njegove riječi. Reihl-Kir je upozoravao da se ciljano i planski pokušava započeti rat. Rat koji će imati dalekosežne posljedice. I da će početi na mjestu njegove ingerencije. Svjedočio je taj hrabri čovjek kako određenim strukturama nije stalo da rata ne bude, nego rade sve da ga bude. Reihl-Kir likvidiran je, samo nekoliko dana nakon što je upozorio da mu rade o glavi. Promoviranje mira koštalo ga je života. 

Priča je, dakle, klasična. Prvo su neki čudni ljudi u čudnim majicama koje niti su crne, niti imaju logotip Thompsona, odlučili da organiziraju nekakav festival u Benkovcu, pa su ga još i nazvali „Nosi se“ i na njemu htjeli prikazati film o Josipu Reihl-Kiru „Mirotvorac“. Priča je klasična i zna joj se završetak. Javnost će se malo zabavljati sa Emilly i njenim ocem Nediljkom, a sutra će se već pojaviti neka nova zabava za Hrvate koja će i Benkovac i zabranitelje ostaviti na miru da zabranjuju i drugima diktiraju kako imaju da žive. 

Od svega će na koncu ostati samo upamćeno ono „Nosi se“, što, ako mene pitate, jedino i ima smisla i što je postala moja omiljena uzrečica, mantra i smisao života.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.