Ne zna Google da živim u Hrvatskoj u kojoj se, ipak, narod pita što bi želio. Ubacili me samo u neku bjelinu, ne znam da li svadbenu ili posmrtnu, slova sitna i blijeda, gube se u toj besprizornosti, nema kontrasta, nema boje, zvuka, tona, kućice za rubrike smanjene. Zaključujem, sve prilagođeno djeci. Kao neka nova igrica. Savladat ću ja nju, baš Googleu za inat, ali, već sada znam, kad potpuno „uđem u šemu“ svemoćni Google će promijeniti svoje društveno uređenje

Vjerujem samo u „novice“ sa Lupige. Sve drugo su mi „starice“ i ne prihvaćam da mi ih netko podmeće, pa čak i ako je to Google, kao što mi je danas napravio s novom formom gmaila. Ne zna Google da živim u Hrvatskoj u kojoj se, ipak, narod pita što bi želio, ponudi mu se nekoliko rješenja, vrijeme za razmišljanje i onda omogući izbor. Mi o svemu odlučujemo na referendumu. Još od onda od kad smo promijenili društveno uređenje. Iz robovlasničkoga, preko feudalnoga, kapitalističkoga do socijalističkoga. Tu smo se predugo zadržali, hvatali smo zalet za dvostruki salto unatrag.

Ne zna Google da živim u Hrvatskoj (SCREENSHOT: Google)

Pamćenje nam daleko seže, pa smo se sjetili vremena kad su gospodari plaćali sluge da rade za njih ono što su im zapovjedili. Mi bismo se vratili u takav društveni poredak, nikako nam ne odgovara ovaj u kome sluge plaćaju gospodare da ne rade, ili rade za vlastitu korist, da ne pitaju one koji ih plaćaju što bi, ustvari, htjeli. Kad postane „gusto“ i počne ličiti na društvenu promjenu, gazde ipak raspišu referendum. Ne mogu se onda ni na koga žaliti, odlučujem sa „da“ ili „ne“, bez obzira što malo znam o suštini o kojoj se izjašnjavam. Onda se mogu pouzdati samo u vlastiti zdravi razum. Zato zamjeram Googleu što si je uzeo pravo da mijenja nešto što je sastavni dio moga života. Nije mi on predsjednik Vlade ili države, ministar, bivši ili sadašnji. Bolji su oni od Googlea, jer imaju imena i prezimena, uredili profile na Facebooku, pa, eto, u nuždi ili zbog velikoga nezadovoljstva, mogu im se obratiti i reći im što mislim. Ne bojim se Udbe, pa sve mislim i da neću glasati za novo društveno uređenje.

Nema dileme, glasam da neću (ILUSTRACIJA: Ning)

Kao moćniji, Google bi trebao biti i pametniji. Kad već o svemu sve zna, nije smio zaboraviti ono osnovno – pitati me da li hoću ili neću. Glasam za referendum. Na kome bih se izjasnila da neću. Možda sam fosil pa ne volim promjene, možda slabije vidim pa sam dio prijašnjega gmaila već savladala i sa poluvidom, možda volim spavati u nečijem zagrljaju pa sam naučila kako preko njegovoga ramena baciti pogled ima li poruka od, možda, nekoga drugoga. Sad mi sve to uskratili. Ubacili me samo u neku bjelinu, ne znam da li svadbenu ili posmrtnu, slova sitna i blijeda, gube se u toj besprizornosti, nema kontrasta, nema boje, zvuka, tona, kućice za rubrike smanjene. Zaključujem, sve prilagođeno djeci. Kao neka nova igrica. Savladat ću ja nju, baš Googleu za inat, ali, već sada znam, kad potpuno „uđem u šemu“ svemoćni Google će promijeniti svoje društveno uređenje. Ne može on daleko od svijeta u kome postoji. Protestiram što me čak ni Google, kojega također plaćam, nije pitao. Kao što bi mudri gospodar trebao. Rekoh, novice samo na Lupigi, nigdje više.

Lupiga.Com