BORIS DEŽULOVIĆ: Bidi-bam-bam-bam-bam!

Boris Dežulović/Dnevnik

5. lipnja 2022.

BORIS DEŽULOVIĆ: Bidi-bam-bam-bam-bam!

Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku

„Ponovo sam pogledala svoj nastup, i ne mogu vjerovati da su navijači toliko glasno pjevali himne svojih klubova dok sam ja nastupala. Ja i moj tim dugo smo i neumorno radili da priredimo show. Vrlo nepristojno!“

Tim se riječima neka Camilla Cabello, navodno popularna američka pjevačica i zvijezda X-Factora, na Twitteru ostrvila na nestrpljive navijače Liverpoola i Real Madrida, koji iz nekog samo njoj nepoznatog razloga nisu bili oduševljeni što su, nakon gotovo cijelog poluvremena odgode početka utakmice u Parizu, još desetak minuta morali gledati kako Camilla s cijelim karnevalom plesača i bubnjara izvodi nekakav imbecilni generički bam-bam-señorita-medley i tverka stražnjicom, kao da to na pariškom Stade de Franceu nije finale nogometne Lige prvaka, već finalna večer Eurosonga.

I onda su Liverpoolovi i Realovi navijači, zamislite nepristojne rulje, umjesto „Bidi-bam-bam-bam-bam, así es la vida!“, pjevali himne svojih klubova! Kao da je to na pariškom Stade de Franceu finale nogometne Lige prvaka, a ne nastup ugledne američke pjevačice! U redu, i jest bilo finale, ali znate na što sam mislio. Sve što kažu za pijane i drogirane nogometne huligane, malo kažu.

I posljednja pučka, proleterska zabava, jedina što nam je preostala bez minuta odmora za reklame i brejkova za nastupe Camille Cabello, tiho se tako – dobro, zapravo dosta bučno - amerikanizirala. Tribine velikih nogometnih korporacija ionako su odavno već pune hipstera, instagram-starleta, ambicioznih udavača, dokone više srednje klase i srednjoškolaca s hot-dogovima na 3D zabavi s Ronaldom, u VIP-ložama oko stolova sa šampanjcem i jastozima gužvaju se šeici, oligarsi i poslovni partneri sa skupim kurvama, i jedino je nedostajao cirkus sa silikonskim atrakcijama. Devedeset minuta nekakve smiješne igre s loptom njima je dosadno. Ne samo da nema plesača, zabave i Camille, nego još i navijači na sirotinjskim tribinama s ulaznicama ispod sto eura pjevaju himne svojih klubova.

Ovoga proljeća, recimo, posvećeno sam - kao i svi vi - pratio čudesan put Luke Dončića i njegovih Dallas Mavericksa kroz play-off NBA lige. Nekidan tako ustanem u gluho doba noći gledati prvu utakmicu konferencijskog finala protiv Golden State Warriorsa, a u dvorani nekakav show s bubnjarima i šamanima. Prevrtim malo kanale dok ne počne utakmica, pa se vratim, kad u dvorani cheerleadersice u utegnutim kostimima tverkaju guzicama neki „bidi-bam-bam-bam-bam, así es la vida“. Opet malo prošetam daljinskim dok ne počne, a kad sam se vratio – debilni kiss-cam po tribinama traži zaljubljene parove, a ovi se žvalave i krevelje prema semaforu. Prevrtim kanale malo dalje čekajući da utakmica konačno počne, i kad sam se vratio, imam što vidjeti: neka pomahnitala žena sa slomom živaca urla u megafon, a neki kreten u kostimu lava iz ručnog topa ispaljuje među navijače majice i suvenire!

Sad već prilično nervozan, opet odlutam kanalima i malo kasnije nestrpljivo prebacim na utakmicu, a tamo režiser među navijačima traži pobjednika u plesanju: plešu i glupiraju se cijele tribine, a kamera zumira neku walmart-babu, „winnera“ večeri. Iznerviran produžim daljinskim upravljačem i nešto kasnije se vratim, kad parketom pleše neka cirkuska akrobatska skupina, skaču kao klokani na speedu i zakucavaju uz trostruka salta. Ponovo prošetam daljinskim do početka utakmice, a kad sam se vratio – opet cheerleadersice i „bidi-bam-bam-bam-bam, así es la vida“. Bijesno šaltam dalje i vratim se na utakmicu, već je odavno trebala početi, a u dvorani sad nekakva nagradna igra za besplatne Domino's pizze.

Tu već dobijem blaži moždani udar i opet bezglavo pobjegnem pustopoljinama kabelske televizije, a kad sam se vratio još jednom provjeriti je li utakmica već počela, vidim da na ekranu piše – Warriors-Mavericks 112-87!

Utakmica završila!

Kad je uopće odigrana, do dana današnjeg nisam saznao.

I tako u svemu pet puta: svake noći dizao sam se u gluho doba pogledati Dončića, svaki put izmrcvaren do zore gledao bubnjare, šamane, cheerleadersice, bidi-bam-bam-bam-bam, kiss-camove, topove sa suvenirima, natjecanja u plesu, maskote, akrobate i jebene nagradne igre za jebene Domino's pizze. I svaki put neispavan i nervozan pred jutro otkrivao da je utakmica u međuvremenu odigrana, i da je bila rijetko uzbudljiva.

Ukratko - kako sam ja shvatio tu stvar - razlika između europske košarke i NBA lige je u tome što se u Europi igra loptom i pobjeđuje momčad koja je više puta ugura u obruč, dok je u Americi to natjecanje u plesanju, ljubljenju, kreveljenju i hvatanju majica, u kojemu pobjednik u najbližoj Domino's pizzeriji dobija besplatnu hawaii-pizzu s ananasima. Znam da vam zvuči nepojamno glupo - i meni je, vjerujte, bilo u početku - ali kad se koncentrirate i pohvatate pravila zna biti baš zanimljivo. Na kraju ovog konferencijskog finala, recimo – vidim da vas zanima, pa da vam kažem - Golden State Warriorsi dobili su četiri pizze, a Dallas Mavericksi samo jednu, pa se Luka Dončić iznuren od plesanja, bubnjanja i gladovanja vratio u Sloveniju, da se konačno kao čovjek najede mamine musake s krumpirima.

Što se pak mene tiče, ja sad jedva čekam finale nogometne Lige prvaka sljedeće godine. Engleski i španjolski predstavnici po običaju su favoriti, ali ja mnogo nade polažem u slovenski Last Pizza Slice: ako ostanu na okupu i pojačaju se, recimo, Lukom Dončićem, mogli bi napraviti velike stvari. Uđu li u finale, ni Camilla Cabello ni Konstrakta neće imati nikakve šanse. „Bila sva v disku, ko je LPS igral!“

Porazbijat ćemo finale, Domino's pizza bit će naša, a Camilli ćemo ostaviti samo počasni last pizza slice. Laganih 7-1. Bidi-bam-bam-bam-bam, así es la vida!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: