Jučer sam dobila 12. pečat u malom evidencijskom kartončiću Zavoda za zapošljavanje. Ne znam točno kad sam ostala bez posla. Mislim, lako je sa samim datumom - 12. rujna 2012. godine, kad je otvoren stečaj nad tvrtkom u kojoj sam radila, no zapravo je to bilo još nekoliko mjeseci ranije. Preciznije: dan prije mog 42 rođendana, pa sam, tako, taj 21. 4., subotu, dočekala u totalnoj depresiji. Krajem rujna te 2012. godine na burzi je bilo prijavljeno 311.100 nezaposlenih osoba, pa brijem da sam ja bila 311.101. Nekako mi se lakše nositi s tim 'statusom' kao konkretnim brojem, a ne imenom i prezimenom. Manji je osjećaj da si to baš ti i da je to baš tvoj život.

Jučer sam dobila 12. pečat u malom evidencijskom kartončiću Zavoda za zapošljavanje. Ne znam točno kad sam ostala bez posla. Mislim, lako je sa samim datumom - 12. rujna 2012. godine, kad je otvoren stečaj nad tvrtkom koja je bila izdavač lista Vjesnik, no list tad već nije izlazio nekoliko mjeseci. Preciznije: zadnji put je tiskan dan prije mog 42 rođendana, pa sam, tako, taj 21. travanj, subotu, dočekala u totalnoj depresiji.

Opet, to kao da i nije bio baš 'onaj' trenutak kad sam stvarno ostala bez posla, budući da smo do tada već četiri mjeseca radili bez plaće (moje kolege honorarci pet mjeseci bez honorara) te da je smrt tog 72-godišnjaka počela puno, puno ranije. Možda i pet, šest godina prije toga, kad se dio redakcije počeo boriti za donošenje posebnog zakona o Vjesniku, koji bi podrazumijevao sigurniji model financiranja u odnosu na onaj „kad dođe voda do grla, uskače se s prve stavke u proračunu na kojoj ima novca“, ali i – puno važnije – manju podložnost pritisku vlasti. I veću sigurnost da neće biti ugašen. No, tad se već redakcija podijelila, na one koji su to htjeli, i one kojima je bilo dobro i onako, pa u nastojanjima nismo uspjeli.

Manji je osjećaj da si to baš ti i da je to baš tvoj život (FOTO: Vjesnik)

I tako, nakon 16 godina staža i jednu i pol godinu honorarčenja u Vjesniku, dobila sam taj evidencijski kartončić. Krajem rujna 2012. godine na burzi je bilo prijavljeno 311.100 nezaposlenih osoba, pa brijem da sam ja bila 311.101. Nekako mi se lakše nositi s tim 'statusom' kao konkretan broj, a ne ime i prezime. Manji je osjećaj da si to baš ti i da je to baš tvoj život. Jer, realno, nakon 16 godina staža, u 43. godini, i ne spadaš tu, nego među one koji su u naponu snage i mogu dati najviše i osjećaj je stvarno glup. Pogotovo zato što sam u Vjesniku godinama pratila mirovine, socijalu i politiku zapošljavanja, dakle i Zavod za zapošljavanje.

Imam osjećaj da sam se sa svojom nezaposlenošću stvarno suočila tek negdje oko petog pečata, kad mi je simpatična gospođa koja ih s druge strane šaltera udara rekla: „sjećam se vašeg imena, vi ste pisali o nama“. Ostatak tog dana imala sam osjećaj da mi je netko umro i moram stići na kremiranje, a navečer je kap prelila urnu i uspjela sam isplakati sav očaj. Tad sam se, zapravo, i pokrenula i pronašla posao – povremeni, honorarni, ali plaćeni, s kojim se i danas borim. U međuvremenu, Zavod me nije poslao ni na jedan razgovor kod poslodavca, niti testiranje. Tek čekam priliku da se otvori edukacija koju priželjkujem i vjerujem da bih mogla pomoći s nekim idejama o samozapošljavanju.

Stečaj je u međuvremenu zatvoren i firma ugašena (FOTO: Lupiga.Com)

Ne bih se, zapravo, ni prijavila na Zavod da nije bilo prava na naknadu, odnosno da mi, nakon punih 11 mjeseci bez ikakvih prihoda (osim jedne akontacije plaće u prvom mjesecu i jednokratne pomoći koju smo jedva izborili od tvrtke majke u vrijeme kada je Slavko Linić tvrdio kako tvrtke majke moraju odgovarati za poslovanje tvrtke kćeri), to nije bila jedina šansa da spriječim isključenje struje, ovrhe i strijeljanje u banci. A imam sreću: cijelo vrijeme suprug radi i primao je plaću. Još i danas se zapravo pitam kako su uopće tu godinu bez prihoda preživjeli moji kolege koji imaju djecu i stambene kredite te kolegica kojoj je suprug do tada već sedam godina bio na burzi i kako čovjek u svemu tome ostane normalan. Ne samo zbog toga što nemaš novca za život, nego zbog toga što sva prava na papiru postoje zato da bi te ponizila.

Pa, tako, na primjer, možeš doći u situaciju da imaš pravo na to da ti stečajni upravitelj izda rješenje o pravu na potraživanja, s kojim se čovjek javlja u Agenciju za osiguranje radničkih potraživanja, da bi dobio tri minimalca (umjesto tri zadnje plaće) i minimalnu otpremninu (trećina plaće po godini staža, najviše do tri plaće), ali se nađeš u situaciji da zbog novih propisa to nema tko izračunati i da je jedini način da to dobiješ to da nakon deset mjeseci bez prihoda sami skupimo po 120 kuna, za računovodstveni servis koji će to izračunati.

Stopirani na svakom koraku (FOTO: Lupiga.Com)

Sud je u međuvremenu čak zauzeo stajalište da je takva primjena zakona nemoguća i da se to mora platiti novcem koji tvrtka u stečaju ima na računu, ali to nitko nije htio dati 'na papiru'. Pa kad se javiš u Agenciju možeš doći u situaciju da ti kažu kako ne mogu reći kada bi mogao dobiti rješenje o pravu na isplatu tog novca (a čekaš da se što prije odrekneš prava na žalbu i ubrzaš postupak), jer su Božićni blagdani i kod njih je gužva (moram reći, rješenja su ipak stigla brzo), a vrhunac zabave je kad ti isto ono računovodstvo za koje si skupljao novac kaže da ga treba još, za novi izračun i kao glavni argument navede da „ćete ionako dobiti dosta novca“. Otprilike šestinu bruto iznosa koji ti duguju, ili oko četvrtinu neto iznosa koji bi sjeo da smo cijelo to vrijeme radili.

I kad taj novac sjedne, više ga nema, tek se malo ublaži osjećaj da će te ovrhe progutati i okreneš se nadi da će firma isplatiti nešto od sredstava od prodaje imovine – kompjutera i fotoaparata koje smo ionako većinom sami otkupili. I ni na kraj pameti ti nije da će se i porezna prijava, odnosno povrat poreza za neradnu godinu pretvoriti u problem. Zato što stečajni upravitelj nije predao odgovarajuću poreznu karticu, što prema tvrdnji jedne porezne savjetnice navodno rade svi stečajni upravitelji – utjehe li! – i tako zakinu radnike.

Cijela ova priča postarala me barem za još deset godina (FOTO: Lupiga.Com)

Trenutno se radi na rješenju tog problema, što bi moglo potrajati mjesecima, kaže naš stečajni upravitelj (stečaj je, doduše, u međuvremenu zatvoren i firma ugašena), pa je pitanje kad će nam biti zatvorene porezne prijave i kad bismo uopće mogli dobiti povrat poreza. A od nas stotinjak, danas možda 20-ak kolega nešto redovno radi i ima redovne prihode. Zbog nekih okolnosti cijeli život imam osjećaj da sam starija od svoje generacije, a cijela ova priča postarala me barem za još deset godina, ponajviše možda zbog toga što nikoga nije ni briga. Točnije, nikoga od odgovornih nije briga, jer da jest, ne bi se moglo dogoditi da netko Poreznoj upravi preda nepotpune porezne obrasce za tvrtku u stečaju.

Da nije bilo kolega u Novom listu, na T-portalu i Lupigi te posebno na Indexu, koji su nas izuzetno profesionalno i s velikom dozom kolegijalnosti pratili cijelo vrijeme, ne bismo bili u prilici niti upozoriti na to da su propisi manjkavi. Taj osjećaj možda je i presudio da se nastavim boriti u novinarstvu, iako mislim da je riječ o profesiji koja je trenutno na najdubljem dnu: taj osjećaj da, ako ništa drugo, ponekad možeš učiniti da se za problem čuje. Slaba vajda od toga, a opet se nekako nadaš da politika vlade u zaštiti radnika neće stati na potpunoj budalaštini kao što je odredba da se može u štrajk već prvi dan nakon što kasni plaća.

Lupiga.Com