'MRZIN ŠKOLU I SRBE': Cjelohrvatska interpretacija novijega dužobalnog nasilja

Žarko Puhovski

14. veljače 2019.

'MRZIN ŠKOLU I SRBE': Cjelohrvatska interpretacija novijega dužobalnog nasilja

Hrvatska, opet jednom, jedva diše pod naplavinama netom prohujaloga fake news tsunamija. Svi su nekako povjerovali da je događaj (posljednjih nekoliko) dana „eskalacija nasilja“, „novi val huliganskih incidenata“, „nacionalističko nasilje“ … A, zapravo, to nije slučaj; svega je toga, u raznim inačicama, već bilo. Pravi je događaj ni sa čime usporediva preciznost dijagnoze domaće sadašnjosti iskazana u ponovnoj emanaciji transgeneracijskoga genija splitske zafrkancije. Doduše anonimni, ali svakako legitimni nasljednik/ca doktora Picare, Miljenka Smoje, Bibića-Mosora, Predraga Lucića jednim je jedinim grafitom spektakularno nadmašio sve predšasnike: „MRZIN ŠKOLU I SRBE“.

Rečeni je iskaz, naime, nepojmljivo ekonomični sažetak nastojanja brojnih hrvatskih naraštaja da se subjektiviraju u nacional-primitivnome kodu. Hrvatski nacional-primitivizam (HNP) tradicijski je sukobno, a posebice srbožderski nastrojen, drugi se dio izrijeka stoga i ne čini neobičnim (uostalom, gotovo svakotjedno na različitim se utakmicama, posve litanijski, recitira: „Ubij Srbina!“, čak i kada dotičnih nema ni na kilometre uokolo - da se stariju baštinu i ne spominje).

Međutim, u samorazumijevanju je hrvatskoga identiteta (sve do pojave grozomornoga reklamnog Hrvatka, otprilike) kultura (točnije: uljudba) oduvijek bila neupitno bitnom sastavinom, pa se otklon od škole čini posve promašenim. No, to je, baš zbog ovakva samopoimanja, posve logično. Jer, rečena se uljudba – kod pravih Hrvata (i poneke Hrvatice) – zadobiva baš kako i termin govori: uljuđivanjem, samim odrastanjem u ljude. Ovo odrastanje – kao hrvatovanje – polazi od uljuđenosti posredovane majčinim mlijekom i spontano se (takorekuć obiteljsko-biologijski) dalje razvija kao „hrvatske vrijednosti“. Škola pritom samo smeta kao disciplinirajući, dakle: otuđujući, izvanjski, remetilački čimbenik – od reforme Marije Terezije, do kurikula Blaženke Divjak.

Zaokruženi prikaz same naravi HNP-a (nekada je tako označavan hrvatski narodni preporod, no to je ipak davna prošlost) u rečenom je grafitu do savršenstva doveden dvama manje primjetnim detaljima. Završetak prvoga lica jednine glagola mrziti slovom n snažno naglašava lokaliziranu nepismenost,m koja onima s kontinenta pruža osjećaj kulturne nadmoći, svim simpatijama usprkos. Izostanak uskličnika daje pak iskazu manje borben, a više obavijesni značaj; interpunkcija (sada se uglavnom naziva: razgodak) bi pokvarila dodatni smisao grafita, pa ostaje ono temeljno - puka, maltene objektivirana obavijest o naravnome stanju stvari.

Nije, naravno, lako pogoditi radi li se o genuinome lokalnom primitivizmu (poput rutinskoga pozdravnog grafita Maxovim mesarima u Karamanovoj ulici – na koji se Thompson zasigurno neće referirati), ili o dobroj tradiciji pogođene ironije (čemu se, unatoč očitoj opasnosti od pada u ironijsku afirmativnost, nekako valja nadati). Pitanje je hoće li to uspjeti i policiji - koju, uostalom, autor/i grafita mrze kao i školu, što je, vjerojatno kompliment policiji, ma koliko nezaslužen bio. No, to i nije ključno pitanje; primitivizam, znano je, spontano, „na prvu loptu“, izgovara ono (kulturno, politički, društveno) potisnuto, ono do čega se talentirani – ironijom ili drukčije – tek postupno probijaju.

Posve nedvojbeni je lokalni primitivizam i djelatno (a ne tek pisanjem) ovih dana prokazao još neke od tajni što ih krije HNP. Ponajprije, u Zadru; tzv. „slučaj žigosanja“ nije toliko problematičan kao eskalacija „vršnjačkoga nasilja“, koliko kao očit znak prelijevanja sadržaja iz (radikalno nacionalističke) promidžbe u realnost. Ne samo da u ovakvim slučajevima nije moguće fantazirati da su „drugi“ (naime, „tzv. antifašisti“) napisali nacionalistički grafit, nego se – hoćeš-nećeš – razotkrivaju tajne jedne ideologije.

Kolinda Grabar Kitarović
Reagiranje hrvatske predsjednice bilo je potpuno promašeno (FOTO: Wikimedia)

Ponajprije, „mlad' ustaša“ žigoše okolni (još nezaposjednuti, dakle: slobodni) „ljudski materijal“ – kao stoku (otkrivajući, neznalački, mnogo toga o naravi ovoga „hrvatskog povijesnog pokreta“). Ni nastavnica u razredu niti ravnatelj nisu u tomu vidjeli poseban problem, a policiji i Državnome odvjetništvu trebalo je otprilike dan i pol da, koliko-toliko, shvate o čemu se radi. Tek je u prvim vijestima spominjano žigosanje dvoje učenika, nakon toga jedan od žigosanih (i to na opasnijem mjestu, naime vratu) nestaje iz pripovijesti (vjerojatno zato što je Hrvat – pa se sve može smatrati razumljivim), a sve se koncentrira na djevojku iz manjinskoga etničkog korpusa (strogo ustaški promotreno, riječ bi bila o grešci).

Ipak, pravi je problem u nastojanju da se takvo događanje interpretira kao nešto normalno i stvori atmosfera u kojoj je mladalačko međusobno podmetanje noge u biti isto što i simbolizirano ustaško utiskivanje užarenog upaljača u kožu. Najbolje to demonstrira Dnevnik HTV-a 9. veljače u kojemu psihoterapeutkinja za djecu i adolescente, dr. Polona Bencun Gumzej, u nastupu nesputanoga lokalpatriotskog nadahnuća, blaženo ne hajući za stvarno značenje izgovorenoga, hladnokrvno tvrdi: „Ovo što se događa u Zadru dešava se u svakoj sredini u našoj domovini“, to je: „nasilje među maloljetnicima ovog ili onog oblika“. A pravi je problem: „Pridavanje pozornosti stvarima kojima ne bi trebalo, iskopavanje prljavog rublja…“.

Nacionalna televizija s lokalno ustreptalom psihoterapeutkinjom ogledno pokazuje kako ne treba tretirati dogođeno. Nastojanje da se depolitizira nešto što je neprijeporno političkoga značenja, kao i svođenje zločinačkoga simboliziranja na vršnjačke odnose samo su indicije općega skrivanja neugodnih dogodovština pod (sve veći) tepih (uostalom, ako otvorenoga nasilja i nije bilo, ako su učenici/e dragovoljno prihvatili ustaško žigosanje, problem je, barem u nekim aspektima, još i ozbiljniji). Baš zato je, uobičajenome mudrovanju nasuprot, potrebno politiziranje (osviješteno vezivanje uz ustavni koncept zajednice) ne samo policije i DORH-a, nego i brojnih stručnjak(inj)a (i „stručnjak(inj)a) koji se naprosto izgube kada se pred njima nađe „politički“ predmet. Baš zato, nastojanje da se skrivanjem činjenica pere image Zadra (ili Splita) – pa i Hrvatske u cjelini – predstavlja u konsekvencijama ne samo politički, nego i moralni idiotizam. Poredbe radi, njemački kazneni zakonik - čl. 130., st. 3. - u odnosu na nacističku praksu nalaže kažnjavanje čak i onoga što se naziva „verharmlosen“ (oglašavanje bezopasnim).

Slično važi i za napad na srpske vaterpoliste; najveći je problem u tomu što su deseci ljudi stajali sa strane i sve skupa sa zanimanjem promatrali, tek dvoje-troje je doista pomagalo napadnutima. To, opet jednom, pokazuje da je (pravi, stari) antifašizam bio u pravu: hrvatski problem nisu toliko (svagda malobrojni) ustaše, nego (uvijek brojni) domobrani - koji neprestance traže opravdanje za ustaše. Oni koji, katkada (iako ne baš često) i s negodovanjem, promatraju progone, ne sudjelujući u njima. Baš je zato toliko promašeno reagiranje hrvatske predsjednice i splitskoga gradonačelnika koji su, uz uobičajene fraze protiv nasilja, ostavljajući realni kontekst po strani, izrazili ponos zbog Splićana koji su pomagali napadnutima.

Bilo bi jednostavnije da su ih (sve troje, otprilike) poimenično nabrojali – no to bi za one koji su pomagali moglo biti doista opasno, posebice ako je, kako se čini, Torcida na drugoj strani. Dostatno je sjetiti se kako je Ivan Mate Blažević (torcidaš koji je željeznom šipkom napao jednoga nogometnog suca na odmorištu pored autoputa) posmrtno tretiran kao junak čitavoga grada, jer nije policiji odao ostale sudionike napada (za koji se ni njega nisu usudili osuditi na bezuvjetni zatvor). Utoliko i gradonačelnik Andro Krstulović Opara griješi tvrdnjom da se u Splitu ne događa ništa posebno; položaj Torcide u tom gradu zahtijevao bi višestruku (vjerojatno i kriminalističku) raščlambu. Ne samo zato što njezini „aktivisti“ principijelno napadaju i hrvatske, pa i „Hajdukove“ sportaše, nego zato što je već naširoko priznata kao jedna od nosivih splitskih institucija.

Riječju, problem nije u samome nasilju, već u njegovoj društvenoj prihvatljivosti (pa i prihvaćenosti); napadači iz Zadra i Splita nedvojbeno su dočekani kao junaci i to ne samo u uskome porodično-susjedskom krugu (slično, očito, važi i za Daruvarca, itd.), o spontanoj, društvenoj posudi njihova divljanja naprosto nema govora. No, to nije tek problem pojedinih sredina. Ako svi već desetljećima žive (a mnogi se socijaliziraju) pod pritiskom stalno ponavljanih službenih (političkih, školskih, kulturnih) tvrdnji da je današnja Hrvatska nastala ratom, a ne referendumom, onda je u sam korijen zajednice dugoročno instalirano (ratno) nasilje. To nasilje je izvorno bilo pretežito obrambeno, ali se kroz nekoliko generacija ono ritualizira u liku općenitoga nasilja kao privilegirane komunikacijske forme, od obitelji na dalje; imenica je poništila pridjev. Naraštaji, posebice muškaraca, odrastaju u uvjerenju da im nedostaje mogućnost da se iskažu na način starijih – u ratu, borbi – u konačnici: nasilju. Tako dugo dok se o ratu (u cjelini) pripovijeda u kategorijama dostojanstva, umjesto da ga se vidi kao nametnutu svinjariju, tako dugo dok se pobjedi „ne gleda u zube“, nego ju se smatra dokazom da „smo od početka bili pravu“ nasilje se neprestance inducira u svim porama društva. Tako dugo dok se može odlučiti da se uspomeni na rat posveti, primjerice, dvadesetak termina godišnje, nego to mora biti svakog dana, u društvu se reproducira duboko nezdravo stanje. 

Pripovijedanje o „nultoj toleranciji spram nasilja“ posve je isprazno u ovako konstituiranoj zajednici. A i nesuvislo je samo po sebi – napadačima na splitskoj Rivi, na primjer, nije bilo moguće suprotstaviti se drukčije do (obrambenim) nasiljem (ili ih, de facto, podržati). Dugoročno, rješenje jest u odgoju za nenasilje. No, to ne počinje (žalosno neznalački sastavljenim) kurikulom Građanskoga odgoja, nego vježbanjem verbalne komunikacije (istraživanja pokazuju da relativno visok postotak huligana ima poteškoća s verbalnim izražavanjem), pa dalje. Problem je to važniji što nije izoliran, trenutno je zaoštren u jednome dijelu zemlje utemeljene u istim repetitivnim obrascima, ali ostali već nestrpljivo čekaju (zadovoljavajući se, za sada, unutarobiteljskim treniranjem).

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: sapiens.org