Koliko optimizma u riječima i rezultatima rada nekolicine malih poduzetnika. Svi tvrde da se može, samo treba imati ideju i treba – raditi. Ne zanima ih politika ni stranačka prepucavanja, nemaju oni pojma što je bilo na saborskom aktualnom satu, a svejedno izvoze na sve kontinente svijeta i osvajaju tržišta za koja drugi tvrde da su neosvojive utvrde. I svi uglas tvrde da se može uspjeti, čak i u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ali samo uz uvjet razvijanja i njegovanja kulta rada. Nešto sasvim suprotno od ovoga što je u Hrvatskoj danas kult – uzeti tuđe, ukrasti, prevariti, lagati

Pada i još će padati bruto domaći proizvod. Većini građana taj pojam nije jasan, ali im je jasno stanje u kojem se, zbog pojma, nalaze. A radi nekoliko pozitivnih, manje važnih događanja od BDP-a, neka ne začudi ni padanje snijega u Hrvatskoj polovicom maja.

Prvo odlično je prošlotjedna emisija Hrvatske televizije, odnosno Branimira Bilića, „Puls Hrvatske“, kojoj je tema bila: Poduzetništvo i izvoz – temelji razvoja. Koliko optimizma u riječima i rezultatima rada nekolicine malih poduzetnika. Svi tvrde da se može, samo treba imati ideju i treba – raditi. Ne zanima njih politika ni stranačka prepucavanja, nemaju oni pojma što je bilo na saborskom aktualnom satu, a svejedno izvoze na sve kontinente svijeta i osvajaju tržišta za koja drugi tvrde da su neosvojive utvrde. I svi uglas tvrde da se može uspjeti, čak i u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ali samo uz uvjet razvijanja i njegovanja kulta rada. Nešto sasvim suprotno od ovoga što je u Hrvatskoj danas kult – uzeti tuđe, ukrasti, prevariti, lagati.

Govori dugokosi mladić, u odijelu, s kravatom, kako mladi stručnjak može danas u bankama, na primjer, imati plaću 20, 30, pa do 40 tisuća kuna, ali ako uđe u poduzetničke vode, za isto znanje zaradit će višestruko. Zavapih još istu večer za takvim ljudima. Neka su mladi, bolje za nas, duže će raditi, osmišljavati i ostvarivati. Još da povuku i starije, nisu oni glupi, naučili bi, baš za inat onima koji ih danas uvjeravaju kako je njih pregazilo vrijeme. Opaska prva: pozitivno je što u pet dana ni jednom nisam pročitala u 24 sata, Večernjem i Jutarnjem kako je netko na ulici napao 60-godišnju  staricu.

Drugo odlično je vijest iz Ministarstva zaštite okoliša o ograničavanju besplatnoga dijeljenja plastičnih vrećica na svim lokacijama na kojima se skupljaju obezglavljeni kupci koječega. Da i mi spasimo naš milimetar kugle zemaljske. Bravo za takvu odluku. Pozdravljam povratak cekera, pletenih košara, pa još ako su ukrašene cvjetićima, torbi s ručkama i škarnicla, malih i velikih. Kao kad Julia Roberts nosi Hughu Grantu ručak u škarniclu. Pa se onda uvjerimo da i nije neko jelo, ne može ni biti kad se nosi u škarniclu. Malo ćemo se teže u papir uklopiti, ali, dobro je, dok nije umotano u novinski. Neka je samo štogod i u škarniclu.

Ali, već netko, dovoljan sam sebi, pita kako će nositi vlažnu zelenu salatu sa placa. Nudim ideju za hrabroga poduzetnika: hitno, nemojte da nas Kinezi preteknu, bez obzira koliko ih ima, krećite u proizvodnju torbi za mokru i cureću hranu. Neka budu od poliestera, tako da se mogu oprati i na zraku osušiti. Mogao bi se i na njima isticati neki logo, ali u reklamne turističke svrhe, sa slikom gradića u kome se koristi ili obilježjem kraja iz kojega potječe. Eto nam tako i suvenira korisnoga u cijelome svijetu. Pa kad Japanka krene po zelenu salatu, a ono ugleda četiri rijeke Karlovca.

Opaska druga: u tih nekoliko dana nisam sa TV ekrana čula, a ni u dnevnim novinama pročitala, pitanje u stilu: ej, kolega, je l' se ono piše Iran ili Irak. Zato se pribojavam snijega.

Lupiga.Com