Na sajtu čiji se banner na Lupigi počesto vrti, studentnet.net, naišao sam na zanimljiv tekst koji bi se mogao nazvati ispoviješću jednog 20-godišnjeg homoseksualca, ili još bolje razočaranošću domovinom. Iako ne mogu reći da se radi o osobito kvalitetnom tekstu, držim kako je njegova tematika vrlo aktualna pa stoga zaslužuje da vas upozorim na njega

Tekst je objavljen 05. 04. ove godine na stranicama studentskog portala studentnet.hr pod pseudonimom sphereng razumović

"Ja sam gay, normalna mlada osoba od 20 godina koja želi normalan život... Svaki čovjek je ponekad toliko nafilan frustracijama i nervnim problemima da jednostavno to podijeli s okolinom svojim trenutačnim ludilom, shizofreničnim ispadima te istresanjem svojih kompleksa na nekom drugom čovjeku. Ja bih to ovaj put bez ikakvog svog unutarnjeg «mobbinga» izbacio pred čitatelje, dragu javnost sklonu «presinzima» na pojednice i skupine.

Rado bih da to pročitaju i oni koji takvih problema nemaju. Ovo nije neki H.E.L.P. poziv ili neka depresivna žalopojka, ovo je nešto što bi ljude trebalo nasmijati i rastužiti i ostaviti ih na kraju priče konačno ravnodušnima i tolerantnima.

Ja sam student novinarstva i to je sve što ću vam otkriti o sebi, jer razlozi moje anonimnosti će ostati posve razumljivi svim čitateljima, kada pročitaju moj stav o određenoj «neprihvaćenosti» u hrvatskom društvu. U našem društvu je već godinama prisutna «žestoka borba» svekolike javnosti protiv homoseksualnih osoba. Hrvatska je zemlja u kojoj takvi ljudi također postoje. Ne želim ostaviti svima vama utisak još jednog napornog i dosadnog članka o nekim homoseksualnim pravima, nego želio bih vam prikazati malo situaciju te loše scene i još mnogih smiješnih stvari, ali sve navedeno ima svoj korijen problema (društvo).

Ja sam gay i svjestan sam toga praktički oduvijek (a sve one homofobne ću razočarati njihovim tipičnim stereotipom koji imaju, ali ja nisam feminizirana curica, niti tetkica, doduše ne djelujem tako uopće). Niti bih mnogo o svom coming out-u (priznavanje sebi i drugima), ali eto da znate da postoji i student iz Zagreba, star 20 godina koji je razočaran u cijelom odnosu straight društva prema nama kao «takvima» i između «nas takvih». Najjača gay scena u Hrvatskoj je definitivno grad Zagreb, zbog prisutnosti dvaju gay clubova i još mnogih neafirmiranih, tajnih i povremenih. Općenito vjerujem osobno da je najviše gay ljudi upravo u Zagrebu. To su ljudi koji idu s vama u srednju školu, na faks, rade s vama, izlaze na partije i koncerte, u kina, u birceve i sve rade kao vi (znate, i to su ljudi kao i vi). Mene užasno smeta to što si dosta ljudi ne može priznati, što je mnogo ljudi pogotovo mojih godina u grču zbog toga da si priznaju sami sebi, te što je ona scena u biti koja postoji jadna i nikakva.

Gay čovjeka u Hrvatskoj možeš JAVNO upoznati u gay clubu, na gay tulumu ili na chatu, po jeftinim i ofucanim kolodvorima, mračnim i noćnim parkovima, zabitima oko Autobusnog i Glavnog kolodvora, u Maksimiru ili u Botaničkom vrtu (gay ljudi na takvim mjestima poput kolodvora i parkova, noćni skupovi «manijakalno» ugroženih gay ljudi, «old school» iz stare Juge), kroz oglasnike (ili oglasi za sex «free of charge», «gay pay sex», escort + sportsko-rekreativna masaža), te sve ostale gluposti (tražim dečka...oglas 987647...Bullshit je to!). Najglavnije je to da je sve u okviru «Geyta (gay+geto)». Užas! Još da bude gore , kada god se ponadaš da ćeš ostvariti neku dobru vezu, ili je netko pristojan pod maskom promiskuiteta jedne prosječno seksualno gladne pirane, ili je neodlučan i bojažljiv, ili je netko prefrigan više nego loše napravljeni omlet. Ponekad stvarno poludim i pitam se što je sa svim tim ljudima i da li je moguće upoznati nekog ovakvog na straight mjestu (faks, negay tulum, birc, kino, posao, ulica, preočitom simpatičnošću na «...prvi pogled» na cesti ili tako nešto).

Uostalom gay ljudi su vam jako jako danas u Hrvatskoj anonimni, pogotovo da o slavnim ljudima ne govorimo (pritom se misli na sve vrste naših «zvijezda»). Svaka čast LoRI-ju, Iskorak-u i svim tim udrugama i websiteovima koji promiču taj gay život (a u biti i na tim gay siteovima, chat je očajavajućeg kraraktera) ali zar vama nije jasno da ljudi u Hrvatskoj još uvijek se ne aktiviraju, jer ne vjeruju u institucije civilnog društva? Na gay pride je došao sramotan broj ljudi ( zato ja na podržavam gay pride u Zagrebu, zbog toga što na gay pride-ovima posvuda vani dolazi širi krug ljudi, odnosno dolaze, mi i vi, heteronomni prijatelji) koji je išao iskazati svoju volju i protest protiv društvene neprihvaćenosti i to je sramotno za tu čitavu gay scenu. Nema napretka u životu gay ljudi u Hrvatskoj dok se to malo više ne manifestira javno, dok to mnogi zatajeni gay ljudi sami sebi ne priznaju pa tada i svojim prijateljima i dok se to nekakvom prezentacijom ili jakom kampanjom ne pokaže svim «konzervans i pasteriziranim građanima».

Mentalitet gay ljudi je u Hrvatskoj jako poremećen upravo zbog toga što je društvo onu slavnu, «it s o.k. to be gay», smatralo poremećenošću i bolešću. To je i veliki problem jer je pogotovo starija gay populacija (generacija «yugo-gay populacije u ilegali») naučena skrivati se i «štajgariti», jer je tada gay čovjek bio diskriminiran potpuno gledano sa aspekta društveno-moralnih i pravnih normi. Svi ti tadašnji gay ljudi su upravo vodili «brze avanture» svojih gay poriva i seksualnih potreba, te su mnogi uglavnom ulazili u straight brakove kako bi to sakrili.

Model «štajgarskog» gay života je sveopće prisutan i danas. Uglavnom sva gay mjesta su jedna velika štajga, aktivnosti u stvaranju neke normalne zajednice homoseksualnih je nedovoljno ili su one stvarno podcijenjene, gay ljudi se zbog društva skrivaju kao miševi u rupi, žive u strahu, ne žele si priznati. Ne mogu vjerovati! Ja sam gay, ja sam student novinarstva, ja sam mlada osoba koja želi svim zatucanim «tudumima» izraziti svoje mišljenje. Žalosno je to što si mnogi mladi ljudi to ne žele priznati. Nemam inspiracije graditi gay brak i imati muža i djecu (ne u Hrvatskoj!) jer dolazim iz straight, konzervativne proustaštoidno - katoličke obitelji ali to da bih htio živjeti u gay istospolnoj vezi? Bih, i to bih kada bi ovdje našao pravog (ali takav ovdje ne postoji).

Želim imati dečka svojih godina, izlaziti s njim, želio bih da djeluje straightovski (jer i takvi gay ljudi postoje), želio bih da nije iskompleksiran zbog toga i da na to gleda potpuno normalno. Želio bi i takvo okruženje oko sebe, normalno i prihvatljivo. Želim da gay scena postane normalnija i da se sve može potpuno doživljavati u javnosti (ako se ne možemo poljubiti na cesti pa da si barem gay ljudi naprave javni coming out bez straha i kočnica i posljedica presinga, represivnih napadanja društva). Razočaran sam jako u ovu našu predragu hrvatsku javnost, i ogorčavam se na činjenicu da to ne «smijem» reći niti svojim roditeljima koji su teški nacionalisti (da bude još veća ironija, iz Thompsonovog kraja).

Strašni ste mi vi ljudi! Svi nas osuđuju i pljuju po nama kao da mi nismo dostojni života. Često puta pomislim kako bi mi bilo ljepše da sam straight samo zbog društva koji ima delikatne apetite u kompleksiranju i javnom linčovanju gay ljudi. Pederi. Pederi su i mnogi ljudi koji su kao osobe jako pokvareni a nisu gay i ako smo mi za vas pederi, e pa onda ste vi svi s takvim razmišljanjem nacisti i šovinističke svinje (ja znam da se mnogima gadi predočiti samu sliku gay spolnog čina ali ako niste takvi što se uopće živcirate i što onda ako vam se to gadi, vi ionako to ne radite). Vidio bih ja rado sve one velike i nabrijane «antigayčine» kada bi se jedno jutro počeli osjećati kao gay ljudi. Naravno da je to utopija ali ono kakav nisi ti kao osoba (a što ti ne šteti), ne osuđuj.

Pustite vi nas da živimo kako mi hoćemo, ne dižite galamu zbog nas, trošite radije svoj život na sebe kao na osobu i radije kritizirajte sami sebe a ne druge. Možda ne pridonosimo reprodukciji ali i vi isto tako veliki straight reproduktivci čovječanstva rađate upravo nas homoseksualce (kompleksirate nas zbog toga i kako da mnogi izaberu biti normalni od šokova konzervativne okoline i mnogo laži i skrivanja?!), ostavljate djecu u sirotištima, na ulicama u smetlarnicima i domovima i na kraju dobivate još jednu skupinu iskompleksiranih ljudi (a zato se nitko ne zalaže, za siročad, već udri po pederima). I pederi su nastali od mame i tate ali ipak ih društvo smatra izopačenim bolesnicima (a u biti to isto društvo ih je iskompleksiralo).

Ja sam jako normalan, ne napadam djecu, niti muškarce po cesti (niti se palim i napaljujem na sve što hoda i ima penis), niti nemam nikakve seksualne apetite prema svojim mnogobrojnim straight frendovima. Uostalom ako smo i mi bolesni tada su nam roditelji malo odavno skrenuli s uma......? Ja sam gay, normalna mlada osoba od 20 godina koja želi normalan život, uključujući i ono privatno. Zar nemamo svi pravo na ljubav koju mi želimo? Očito je moj odgovor negdje drugdje, a ne u ovoj predivnoj mi domovini Hrvatskoj. Ljubav je ljubav (nemam veze s Iskorakom ali to je u biti istina ako gledamo na samo osnovno značenje i samu bit, pojma ljubavi)…"

Svi komentari su dobrodošli na email – sphereng@net.hr