„Pošteno, pa 'ko koga zajebe” – tako bi glasilo nepisano pravilo po kojem se uređuju imovinski odnosi, posebno u okviru obitelji, u našim krajevima, od Vardara do Triglava. Vjerojatno je tako i drugdje u svijetu, a mi vidimo samo ono što nam je blizu. Kada je u pitanju imovina na turistički razvijenom otoku Hvaru, a dva ogranka obitelji u Splitu, onda dobijemo film „Koke“, debitantski uradak Igora Jelinovića. „Koke” je inače neprevodiv termin iz splitskog slenga kojim najčešće žene jedna drugu zovu od milja. Prevodivost tog termina, pa i ostatka u istom lokalnom ključu „kodiranog” dijaloga može predstavljati izazov, što za prevoditelja, što za gledatelja iz neke druge kulture ili s nekog drugog područja. Film je premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu gdje nije privukao znatniju pozornost međunarodne kritičke javnosti.

Slaven Bilić tako je nesvjesno odgovorio na pitanje novinara, o kojem se manje-više svi pitamo zadnjih godina u Hrvatskoj. Koliko je to dovoljno biti desno da bi bio ispravan Hrvat? Koliko je to dovoljno desno da moraš slušati muziku koju prezireš, nositi kič kojeg se užasavaš ili pjevati pjesme kojih se groziš? Koliko je dovoljno desno da bi osjećao tu reprezentaciju kao svoju, bez obzira ako si i potpuno lijevo? Ili je možda ipak, kako je ustvrdio Slaven, problem zapravo s današnjim svijetom. Svijetom koji nikada više neće imati Live Aid, nikada više Freddieja Mercuryja, nikada više Hajduk i West Ham tako rokerski i frajerski, i nikada više reprezentaciju koja će biti svačija. I onih premalo i previše desnih, i onih previše i premalo lijevih. I onih što slušaju Thompsona i onih što slušaju Iron Maiden. Da nije tužno bilo bi zapravo smiješno.

"Mogu ja svašta zamisliti, ali ne vidim se kao neangažiranog umjetnika s obzirom da mi je značenje angažiranosti prilično široko. Društveno, političko, ekonomsko, ekološko, psihološko, filozofsko, zdravo seljački i tako dalje. Angažirana umjetnost je pjevati narodne pjesme u specifičnim modernim vremenima, pjevati o svjetskim sukobima, o patnji nedužnih, opjevati žabu u bari koju zbilja rijetko vide ljudske oči, pjevati mjesecu kada ga gledaju samo luđaci …", kaže u razgovoru za Lupigu Martin Ladika uoči dvanaestog festivala Prvi prozak na vrh jezika koji će se ovog tjedna održati u parku ispred zagrebačke Bookse, a Martin Ladika će ga imati čast zatvoriti svojim koncertom u petak navečer. O sebi kaže: „Šumski pjesnik, drumski pjevač, mijene vjesnik, svjedok čuda – lutkar, lutak ..."