James Harrison je od svog punoljetstva uredno donirao krv. Odnosno krvnu plazmu. U 2018. godini je prestao. Ne svojom voljom. Po zakonu starosna gornja granica donatora je 81 godina. James je rođen dva dana poslije Božića davne 1936. godine. Uglavnom, donirao je krvnu plazmu 1.173 puta. U prosjeku svakih 20 dana. Njegova krvna plazma posjeduje antitijela koja se uspješno bore u sprječavanju hemolitičke bolesti čije su posljedice najčešće pobačaj (ako je beba još u utrobi) i oštećenje mozga (kod novorođenčadi). Računa se da je za 63 godine spasio 2,4 miliona beba donirajući svoju krvnu plazmu. Ej, 2.400,000 beba!!! Za Jamesa Harrisona je možda i čuo poneki pasionirani igrač pub kvizova. Moguće je da znaju i njegov nadimak „The man with the golden arm“. Preminuo je ove godine. Svi znaju ko su Kanye West i Kim Kardashian. Uključujući i nas. Nadam se da smo makar malo svjesni koliko je pogrešan svijet u kojem živimo.

Marko Perković Thompson već je jednom, ako se ne sjećate i ako ne znate šta je bilo, pisali su o tome mediji, poslužio HDZ u da ne pjeva. Za izdašnu naknadu, dakako. Nije plaćao ni milijunski porez, pa se namjerio i na susjede kako bi im oduzeo kvadrate njihovih stanova, a na koncu, vidimo to ovih dana, bahato je i bez ijedne jedine dozvole izgradio nekretnine u Čavoglavama. Ako mene pitate, možda sam u krivu, ali domovina i domoljublje kojima se kiti Marko Perković trebali bi biti plaćanje poreza toj istoj domovini i poštivanje njenih zakona i institucija. Pogotovo ako imamo na umu da Marko zapravo živi od domovine i pozivanja na domoljublje. No, vremena u kojima živimo suluda su. Zakoni u ovoj zemlji ne vrijede jednako za sve. Oni kojima je ovakva thompsonovska receptura domoljublja prihvatljiva, sada su u hajci na medije koji su objavili provjerenu informaciju da objekti na Thompsonovom imanju nemaju baš nikakvih „papira“.

Britanska kinematografija ima veliku i značajnu tradiciju socijalnih drama, pa čak i svoj termin za ovaj pod-žanr, „kitchen sink”. Za svoj redateljski prvijenac, poznati glumac Harris Dickinson izabrao je upravo ovaj žanr, a postulate britanskih velikana Kena Loacha i Mikea Leigha spojio je s nešto modernijim tendencijama preuzetim iz američke neovisne kinematografija, prije svega iz opusa Seana Bakera i braće Safdie. Rezultat su bile dvije nagrade na premijeri održanoj u Cannesu (sekcija Un certain regard), i to glumcu Franku Dillaneu za najbolju ulogu, te nagrada kritike FIPRESCI. Kod nas, film je premijerno zaigrao na netom završenom Zagreb Film Festivalu kao britanski „predstavnik” u programu „Velikih 5“ posvećenom najvećim europskim kinematografijama.