Ne treba napraviti grandiozni mural da nekome zatitra osmijeh na licu, još je ljepše ako je to skrivena sitnica koju netko slučajno pronađe. Sjetila sam se kako smo u Londonu otkrili radove britanskog umjetnika Bena Wilsona. Dok smo prelazili preko Millennium Bridgea, ispred muzeja Tate Modern, djeca su uočila oslikane ugažene žvakaće gume. Wilson je odbačene žvakaće pretvorio u minijaturne slike. Uskoro smo svi petero zurili u pod i smijali se. Danima sam poslije vrtjela ideje po glavi. Kako smo godinama bili aktivni na couchsurfingu bilo mi je logično da bih svoju kuću jednako tako mogla ponuditi i umjetnicima. Sigurno postoje ljudi koji bi cijenili iskustvo dijeljenja svakodnevnog života i upoznavanje Istre kroz oči lokalaca. Bilo bi divno ugostiti ljude koji bi zauzvrat poklonili neku sitnicu našem gradu.

„Husinska buna se završila 1920. godine. Taj duh otpora je nastavio da živi i 1941. godine, vi imate u Husinu deset mladića koji su sinovi rudara iz Husinske bune. Oni odlaze i prijavljuju se u ustaše i kad dobiju odeću i oružje, oni u avgustu, na praznik Velike Gospe odlaze u partizanski odred. Iz te Husinske rudarske čete imate tri narodna heroja, što je neverovatno. Na osnovu tragične smrti Peje Markovića je nastala i pesma „Konjuh planinom“ jer je prvi poginuo već 1941. godine. Onda dolaze devedesete i novi nacionalisti – SDA, SDS, HDZ u Husinu ne mogu da organizuju svoj miting. Stanovnike to ne zanima“, govori književnik Milenko Bodirogić u intervjuu za Lupigu. Njegov novi roman „Pesak Pjeskare“ na znakovit način prepliće ekavicu i ijekavicu, a ušao je u uži izbor žirija za regionalnu književnu nagradu koja nosi ime Meše Selimovića.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.