Ne postoji neobičnije mjesto da upoznaš nekoga od kafića na klinici Rebro. Bio je tmuran dan, mi smo bili natmureni, a kako i ne bi bili. Naš Predrag, naš predragi Predrag, prolazio je svoju najtežu bitku dok smo mi čekali ishod. Najteže je, zapravo, čekati. Taj dan koji ja osobno zovem najdužim danom u životu. Kirurške operacije tumora na mozgu, naime, toliko traju. Sama priprema cijelo jutro. Prvi put to, naravno, ne znaš, pa sjediš ispred vrata operacione već u deset ujutro kad ti otprilike tako nekako odvedu dijete u krevetu na anesteziju. Prvi put smo čekali do pet sati popodne, drugi put do četiri, a treći put, sad već veterani, otišli smo u kafić ispod bolnice. Nažalost, naučio sam tu lekciju. Kirurg koji ti operira najmilije izaći će kad sve bude gotovo, i ako je čovjek kao što su dr. Paladino ili dr. Mrak stat će minutu s vama onako očajnima i objasniti vam situaciju. Ja sam imao sreću da sam imao njih dvojicu.

Došao je i taj dan, popodne dohodu Blaćani. Okolo naše ledine se skupilo cijelo Žrnovo drhteći od uzbuđenja što će vidjeti klub slavnih, revolucionarnih, tradiciju, čvrsto se nadajući da nam neće nabiti pet-šest golova. Negdje oko 15. minute pošlo je za rukom (ili nogom, kako hoćete) našem lijevom krilu, pokojnom Vikoslavu, uvaliti blatnjavu loptu iza leđa vratara Zmaja. Ponosom je publici pokazivao svoju lijevu nogu, govoreći „livača“, livača“. Zatim je sav zadovoljan, kao pravi športaš, sjeo uz aut liniju i zapalio cigaret, a momčadi su nastavile igrati. Na navaljivanje publike da se vrati u igru, on je odgovorio: „Ja san svoga učini, neka sad neko drugi učini jednoga i nama je dosta!“. Odjednom je u igralište uletjela pokojna teta Frana, koju smo zvali Duvka, jer je bila iz Dube na Pelješcu. Teta Frana je vitlajući ovećom kitom masline i trčeći kako je mogla po igralištu, jurišala prema svom sinu.

Još nisu utihnule rasprave o filmu „Odiseja“ Christophera Nolana, a taj najkontroverzniji i potencijalno najveći hit ljeta (i cijele godine) nije jedini film koji u sebi sadrži elemente grčke mitologije. Netko bi rekao da zbog „Odiseje“ ispod radara prolazi film „Minotaur“ Andreja Zvjaginceva, njegov povratnički film nakon devet godina pauze i prvi uradak realiziran u izbjeglištvu, a obzirom da se početkom ruske invazije na Ukrajinu, Zvjagincev preselio i danas živi na relaciji između Berlina i Pariza, vođen ranije stečenim poslovnim i osobnim kontaktima, te je promijenio internacionalnu transkripciju svog imena i prezimena od engleske prema kontinentalnoj. Međutim, to nije točno, jer „Minotaur“ je itekako na radaru. Imao je premijeru u Cannesu, gdje je osvojio Grand Prix žirija, te nagradu za glazbu, i usput trijumfirao na festivalu u Sydneyu.