Sve je počelo od „Povijesti negiranja klimatske krize” na kojoj su radile tri novinarke i jedan novinar s Klimatskog portala. U tom tematu donosili su pregled razvoja klimatske znanosti i paralelne povijesti njenog osporavanja,  te uloge krupnog kapitala u tome. Jedan dio njihovog rada sada se prelio u „Dimnu zavjesu“, knjigu koja izlazi iz okvira svakodnevnog medijskog izvještavanja i nudi odgovore na brojna „kako“. Tako možete saznati kako obmanuti svijet i zaraditi milijune, kako je nastala mreža za širenje fosilne propagande, kako lobisti sabotiraju pokušaje rješenja klimatske krize, kako je pitanje klime postalo bojno polje „kulturnih ratova“, kako influenceri „prodaju maglu“, kako fosilna industrija kupuje naklonost znanstvenika … Ima tu i jedno zašto, a ono je „zašto neki ljudi vjeruju da klimatska kriza nije stvarna“.

Prostori koji godinama propadaju, ljudi koji ih vlastitim rukama uređuju i zajednica koja se ondje počinje okupljati – tako je u kompleksu kod nekadašnjeg kolodvora Samoborčeka u Adžijinoj ulici na Trešnjevci nastajala mala autonomna zona, kojoj Zagrebački holding sada prijeti iseljenjem. Iz zajednice koja se proteklih mjeseci spontano okupljala na ovom mjestu u vrlo je kratkom roku izrasla organizirana mreža otpora deložaciji. Mobilizirani su brojni prijatelji POKAZ-a, ali i šira zajednica, koja organizira dežurstva u prostoru, kako susjedi ni u jednom trenutku ne bi bili prepušteni sami sebi. Na kraju dana, okupljeni su pankeri, anarhisti, umjetnici, Romi, Erasmus studenti. Neki su ovdje prvi put, neki dolaze već godinama; neki su stigli iz kvarta, drugi iz sasvim drugih dijelova svijeta. Svatko sa svojom pričom. Nigdje drugdje se svi oni ne bi sreli.

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.