Svake godine, kako se približi 10. veljače, ponovno se otvara tema „Dana sjećanja“ koji se u Italiji obilježava u znak sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana iz Istre, Rijeke, Dalmacije i Julijske krajine. I svaki put ostaje isti osjećaj nelagode, ne zato što se netko sjeća žrtava, nego zbog načina na koji se to sjećanje oblikuje, usmjerava i koristi. Ono što je ranije bilo povremeno političko sredstvo, koje se aktiviralo po potrebi, ovim je zakonom institucionalizirano. „Dan sjećanja“ više nije argument za kojim se poseže kada zatreba, nego trajni politički okvir. Time je svakoj vlasti nametnuta obveza da ga koristi, jer izostanak se lako može protumačiti kao manjak domoljublja. Problem, međutim, nije u samom sjećanju, nego u načinu na koji je ono oblikovano. Pristup i argumentacija na kojima počiva ovaj projekt pristrani su, selektivni i jednostrani. 

Od kad sam svjesna društva u kojem živim, taoci smo parazitiranja na mrtvoj Jugoslaviji i traumi rata koji je završio prije trideset godina. Ljutnja koja me gonila na reakcije i akcije, pretvorila se u čistu tugu. Nataložilo se, iscrpljena sam. I mislim da je sasvim u redu i to reći, to priznati i o tome govoriti. Posvetila sam život ranjivim skupinama društva u kojem živim, odlučila raditi za dobrobit tog društva jer vjerujem da nismo tu za „u se, na se i poda se“, već jedni za druge. Da nam je društvo snažno koliko i najslabija karika. Učiš, radiš, trudiš se, kritiziraš nefunkcionalne točke sustava i nesuvisle politike nudeći pritom konkretna rješenja za ozbiljne društvene probleme, za poboljšanje sustava, za sigurnije društvo. Tražiš da se trauma liječi, a ne perpetuira. I što si? Izdajnica, mrziteljica svega hrvatskog, jugokomunistička drolja, strana plaćenica?

Za posjetitelje vrijede sljedeća pravila: ne smije se dirati krampusa za rogove, zadirkivati ga, ili preskakivati ogradu. Krampusa se svakako valja čuvati! Na povorci koju je ekipa Lupige snimala okupilo ih se čak 500. A kako izgleda Krampuslaufen? Krcatim noćnim ulicama obasjanim vatrometom i plamenom baklji paradiraju krampusi s "kozjim nogama", dugom kosom, kandžastim rukama i dugim rogovima. U teškim krznenim kostimima, uz zaglušujuće zveckanje zvona, mašu uokolo šibama za kažnjavanje. Njihove maske izrađene su s tolikom preciznošću i detaljnošću da kod nekoga mogu, kako se to već kaže, tjerati strah u kosti. Pomalo psihodelično iskustvo iz najsjevernije hrvatske općine koje priziva vizije iz noćnih mora, ali uz puno veselja, zabave i dobrih vibracija.