Prije sedam godina bila sam kuma na svadbi prijateljici Čehinji koja je porijeklom iz sudetske oblasti. Udala se za Nijemca iz Berlina, unuka čovjeka koji je 1945. nakon završetka rata kao osmogodišnji dječak protjeran iz Čehoslovačke. Vjenčanje se održavalo u češkom dijelu Šleske blizu područja odakle je djed mladoženje protjeran. U emotivnom govoru, tada 82-godišnji Peter, pričao je o svom ocu liječniku mobiliziranom od strane Wermachta koji je 1940. poginuo u Francuskoj, o majci oboljeloj od tuberkuloze s kojom je bio razdvojen četiri godine, o obitelji koja ga je udomila i s kojom je živio na granici Češke s Poljskom sve dok se zbog pogrešne nacionalnosti nije našao u prenatrpanom vlaku u jednom pravcu. Na istoj svadbi mladina prijateljica Lada nam je pričala kako je odrasla u vili koja je pripadala Nijemcima prije rata.

Ulazili su u kutiju za hljeb, u kesu sa čajnim kolutićima, u ormar sa pekmezom od šljiva, kantom miješane marmelade, slatkom od dunja i ajvarom, gdje god požele ... i mi ih nismo mogli spriječiti u tome. Nisu pomagali nikakvi otrovi, prepreke, hermetički zatvorene vrećice, gumice na teglama, čvorovi na kesama ... mravi su uvijek pronalazili novi način da dođu do naše hrane. Toga dana imali smo savršenu priliku da ih porazimo. Ali, prvo sam ja morao da im ubijem majku. Godinama poslije, mravi su sami otišli, pred sami početak rata. Izostanak je prvi uočio moj otac. Pitao nas je: „Kada ste posljednji put vidjeli mrava? Makar jednog?“ Nismo se mogli sjetiti. Niti jednoga nismo vidjeli tokom cijelog rata. Dok su rušeni naši gradovi, možda je srušen i njihov, žuti, narandžasti i zlatni.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.