Teško da bi se na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni našao još koji autor koji bi uopće krenuo u pisanje takvog teksta, a kamoli ga uspješno dovršio. Jasno da taj, da tako kažemo, „dar pripovijedanja“ jest dio talenta, ali u slučaju Tatjane Gromače radi se i o iznimno dobrom poznavanju tradicije pripovijedanja, posebno u modernizmu. Da se „Gospođa O.“ intertekstualno „naslanja“ kako na „Gospođu Dalloway“ tako i na „Svjetionik“ Wirignije Woolf, jasno je naznačeno prije samog početka romana, u motu koji je uzet iz „Svjetionika“: „… Jer naša pokora zaslužuje tek letimičan uvid, a naša muka tek odgodu…“ Dobro poznavanje djela Wirginije Woolf za našu autoricu znači i dodatan problem: danas se zapravo ne može pisati vrijedna umjetnička proza oponašajući stil te spisateljice. Zato to Tatjana Gromača i ne čini.

U godinama nakon Drugog svetskog rata, u vremenu posleratne izgradnje, u svim većim gradovima na prostoru nekadašnje Jugoslavije počeli su da se grade novi stambeni kvartovi. Intenzivna urbanizacija prouzrokovala je priliv stanovništva u urbane sredine, a na obodima gradova krenule su da niču višespratnice, a kasnije i soliteri. Osim u stručnim časopisima koji se bave arhitekturom i urbanizmom, o životu u novosagrađenim stambenim kvartovima zapravo se nije mnogo govorilo, iako je u njima sad već stasalo nekoliko generacija ljudi. Stambeni kvartovi od Ljubljane do Skoplja odavno su postali toponimi scena vrhunskih kinematografskih ostvarenja, muzičkih spotova, pesama, popularne kulture, ali su, čini mi se, ostali na margini interesovanja šire kulturne javnosti, prepušteni devastaciji u godinama postsocijalizma i tranzicije.

Pripovjedni okvir litavske drame „Renovacija“ iz 2025. godine (režiju i scenarij potpisuje Gabrielė Urbanaitė, a gledali smo je na nedavnom Zagreb Film Festivalu), u potpunosti se preklapa s granicama intimnog svijeta glavne protagonistkinje, mlade prevoditeljice Ilone. Autorica koju su gledatelji mogli poslušati u iskričavom razgovoru s kritičarom Ninom Kovačićem poslije, nažalost, jedine zagrebačke projekcije usredotočila se u svom dugometražnom prvijencu na Ilonin životni prostor, najuži krug ljudi, posao koji odrađuje od doma, ali najviše na paralizirajuća razmišljanja, dileme i tjeskobe koje, premda implicitno izložene, dominiraju cjelinom. Pa tako, u onom momentu kad je upoznajemo ispada da se Ilona bavi samo jednim – ona strepi od svog tridesetog rođendana.