Huliganska zajednica očigledno se rukovodila sasvim drugačijim estetskim kriterijima pa je, odmah nakon najave predstave, uputila svoje konstruktivne primjedbe u vidu najave upotrebe sile, izazivanja incidenata, demoliranja pozorišne zgrade, a mnogi uposlenici dobili su i dodatna „pojašnjenja“ u SMS porukama i telefonskim privatnim pozivima. Teško je izlagati estetske sudove pred korteom s palicama, niti neko treba da bude izložen takvom riziku. Plaćamo policiju da bi nas štitila, plaćamo načelnika, premijera, ministre da nam organizuju tu zaštitu. Ali, niko od njih nije odgovorio na molbe za pomoć, potkrijepljene dokazima o prijetnjama. Tom šutnjom su nedvosmisleno pokazali na čijoj su strani. Ponoviću ono što svi već znamo – ako neki grad želi biti grad onda on mora biti otvoren, inače je samo hrpa kulisa.

Tiranija, koju je četiri godine provodila NDH, ostavština je sustavnog progona, ubijanja i zatiranja. Bleiburg je direktna posljedica ustaškog terora, no ni tada, ni danas iz vremenske distance, nije se smio dogoditi i ostat će vječita točka za prosudbe i rasprave o zločinima iz naše povijesti. Sve ostalo, svaki udio ljudskog bića u kojem jedna ljudska ruka oduzima život drugom čovjeku, nedvosmisleno je početak svakog čina zločina, iskonskog barbarstva i ljudskog zla. I zato na tom treba raditi, govoriti i suprotstavljati se prije svega netoleranciji i mržnji prema drugom i drugačijem – kulturom sjećanja, građanskom kuražom, demokracijom i antifašizmom, jer – zlo je u ogledalu laži povijesnog revizionizma i falsifikata u dvostrukim konotacijama još uvijek i svuda oko nas.

Može se reći da je Orson Welles stalno iznova ispitivao granice i posledice sveprisutnog zla. Zlo se od mračnih Shakespeareovih komada, gde se vidi kao jedna vrsta manične opsednutosti i „začaranosti“, uvek ispoljava kao sredstvo kojim se koči svaki progres i stvara krug saučesnika. Ono je „zarazno“ i protiv njega ne postoji magijski lek. Ono što je jedino efikasno u borbi sa zlom jeste lični primer kojim se osvaja hrabrost da se prkosi. U Kafkinom svetu, Jozef K. prkosi zlu birokratije, uprkos tome što nema nikakvu šansu da preduhitri smrt. U „Dodiru“ zla Mike Vargas staje hrabro u odbranu onih koje je Quinlanova korumpiranost osudila na progon. Građanin Kane je, takođe, bar izvesno vreme, bio onaj koji je verovao da govori za one koji nisu privilegovani, da im „pozajmljuje“ glas.