Prije nekoliko dana jedan me srpski nacionalist, dok sam obavljao svoj novinarski posao, proglasio špijunom, pratio me i prijetio mi. Nije prvi put da me netko smatra špijunom. To je jedna vrlo balkanska paranoja. To je bila najneugodnija situacija u kojoj su me tijekom novinarskog rada smatrali špijunom. Ali nije bila jedina. Gotovo na svakom mom putovanju po Balkanu netko me pita nisam li možda ipak špijun. Ponekad napola u šali. Ponekad sasvim ozbiljno. To se češće događa u Srbiji. Oni koji me to pitaju uglavnom su nacionalisti. Ipak, nije to vezano uz neku određenu državu, određeni politički stav, a općenito ni uz obrazovanje. Kad se ljudi s tako ciničnim pogledom na svijet susretnu sa strancem koji se iskreno zanima za njih, koji na njih ne gleda s visoka, koji je koliko-toliko upućen u to kako žive i koji sve to promatra s kritičke, ali dobronamjerne distance, to ih često zbuni.

Odmah na početku moram reći da sam švicarskog pisca Gottfrieda Kellera otkrio preko jedne jakne. U mladosti, u potrebi da budem originalan u okvirima stila kojeg zastupam, umjesto standardne "vijetnamke" nosio sam stari austrijski vojni šinjel, koji je rashodovan završio u jednoj sad već davno upokojenoj prodavnici germanskih polovnjaka na Ilidži. Vijetnamka je bila dobra, ali previše rokerska, a ja sam ipak htio da mi se u pojavi najprije vidi da sam pisac, zbog čega mi nije bilo beznačajno što je to baš šinjel: “Ah, vidi onog Gogolja!”, reći će ljudi kad me vide, mislio sam tada u svom neiskustvu. Taj moj maslinasto zeleni šinjel, koji je stvarno bio dobar, sa vrlo velikim džepovima i napravljen od vodonepropusnog platna, sjeo mi je na dušu toliko da kad jednog dana u biblioteci primijetih naslov „Zeleni Heinrich“, shvatih to kao jedan sasvim ličan znak.

Ono o čemu Grassov roman dodatno progovara, za razliku od filma, jeste život nakon sloma nacizma. U restoranu ironičnog naziva „Podrum za luk“, Oskar ponovo postaje atrakcija, budući da svojim dobošem dovodi prisutne Nemce, prvi put nakon rada, do ekstaze kolektivnog plakanja i naricanja. Do Oskarove upotrebe doboša, kako nam se otkriva, nije postojalo nijedno drugo sredstvo, odnosno postojalo je samo plakanje isprovocirano ljuštenjem glavica luka, što predstavlja posprdan autorov komentar na stanje nacije nakon rata, na nemogućnost stvarne ekspresije boli. Tako „Podrum za luk“ uz Oskarovu pomoć i asistenciju postaje mesto terapeutske seanse na kojoj se nemačka nacija prvi put suočava sa kolektivnim stanjem tuge i poricanja. Isto kao što pomaže naciji da žaluje, Oskar postaje i objet d‘art, nudistički akt. Tako još jednom njegovo telo kao katalizator agresije, simbolički odigrava Hristovu golgotu.