U postsocijalističkim zemljama građani su uznemireni i okruženi zlokobnim pojavama. Rođen je kapitalizam stvoren odozgo, tranzicija je završena, nova klasa je preuzela vlast. Dobro opremljena policija i žandarmerija čuvaju imovinu nove oligarhije. Pored izuzetno efikasnih modernih uređaja za prisluškivanje i kamera za prepoznavanje lica, socijalistički doušnici deluju kao naivni diletanti. Intelektualci koji su naivno sanjali o slobodi s lošom savešću shvataju kakvu su nakazu veličali. Sve se to naročito jasno vidi u Srbiji, gde su temelji tranzicije postavljeni u ratu, a njen put bio popločan krvlju i korupcijom. Povremeno intelektualci, radi smirivanja savesti, izjavljuju da staju na stranu potlačenih, ali se ne suprotstavljaju tlačiteljskoj novoj klasi. Ne usuđujemo se ni da izgovorimo da nismo želeli ovakav kapitalizam.

Nedavno sam naletio na još jednu zgodnu crticu o zemlji izlazećeg sunca. Pojam „madogiwazoku“, ili što bi se po naški reklo – „sjedač kraj prozora“. Naime, kad zaposlenik zađe u predmirovinski period, smjeste ga negdje u ćošak, po mogućnosti kraj prozora i daju mu nešto minimalno da radi. Tako ga u isto vrijeme nagrađuju, a i navode na razmišljanje da je svoje odslužio, da je postao balast i da sam pođe razmišljati o odlasku. Jedan stepen iznad „madogiwazokua“ je „oidashibeya“. Da, kako ste pogodili, to upravo znači „soba za progonstvo“. U tu prostoriju bez prozora se smještaju pacij… ovaj … zaposlenici kojih se kompanija želi pod hitno riješiti. Oni koji se presele u tu sobu nemaju nikakvih obaveza, ne dobijaju nikakav posao. Lukavi Japanci računaju na to da će u radniku proraditi savjest, pa će uskoro sami otići. 

Već u pretprodaji, film „Svadba“ Igora Šeregija, skupio je više 60.000 gledatelja. Realne projekcije su da će film već u prvom vikendu prikazivanja prodati 100.000 ulaznica, a, ovisno o dužini repertoarskog života, u konačnici i prebaciti 200.000 gledatelja. Brojke vrijede samo za Hrvatsku i treba im pridodati još i one regionalne, pa možda i u daljem inozemstvu gdje ima dijaspore iz bivše Jugoslavije željne filmske zabave na domaćem jeziku. Nakon dužeg vremena, imamo, dakle, hrvatski filmski hit, dijelom svakako zahvaljujući agresivnoj, „širokopojasnoj” i pogođenoj marketinškoj kampanji, a dijelom i zbog pogođenog bila publike koja je svakako željna lagane, gotovo eskapističke komedije zasnovane na sličnostima i razlikama između tipičnih i netipičnih predstavnika „susjeda i komšija”.