Tiranija, koju je četiri godine provodila NDH, ostavština je sustavnog progona, ubijanja i zatiranja. Bleiburg je direktna posljedica ustaškog terora, no ni tada, ni danas iz vremenske distance, nije se smio dogoditi i ostat će vječita točka za prosudbe i rasprave o zločinima iz naše povijesti. Sve ostalo, svaki udio ljudskog bića u kojem jedna ljudska ruka oduzima život drugom čovjeku, nedvosmisleno je početak svakog čina zločina, iskonskog barbarstva i ljudskog zla. I zato na tom treba raditi, govoriti i suprotstavljati se prije svega netoleranciji i mržnji prema drugom i drugačijem – kulturom sjećanja, građanskom kuražom, demokracijom i antifašizmom, jer – zlo je u ogledalu laži povijesnog revizionizma i falsifikata u dvostrukim konotacijama još uvijek i svuda oko nas.

Može se reći da je Orson Welles stalno iznova ispitivao granice i posledice sveprisutnog zla. Zlo se od mračnih Shakespeareovih komada, gde se vidi kao jedna vrsta manične opsednutosti i „začaranosti“, uvek ispoljava kao sredstvo kojim se koči svaki progres i stvara krug saučesnika. Ono je „zarazno“ i protiv njega ne postoji magijski lek. Ono što je jedino efikasno u borbi sa zlom jeste lični primer kojim se osvaja hrabrost da se prkosi. U Kafkinom svetu, Jozef K. prkosi zlu birokratije, uprkos tome što nema nikakvu šansu da preduhitri smrt. U „Dodiru“ zla Mike Vargas staje hrabro u odbranu onih koje je Quinlanova korumpiranost osudila na progon. Građanin Kane je, takođe, bar izvesno vreme, bio onaj koji je verovao da govori za one koji nisu privilegovani, da im „pozajmljuje“ glas.

Egipat i njegov glavni grad Kairo već se stoljećima, ako ne i više od milenija, nalaze u središtu zbivanja arapskog i islamskog svijeta i njegove kulture, iz razloga povijesnih (čak i od prije islama), geografskih, političkih i praktičnih. Suvremeni Egipat (nakon obaranja monarhije i obnove pune neovisnosti 1953. godine) ključan je faktor stabilnosti u arapskom svijetu i bitan geopolitički igrač, a njegova se stabilnost pomaže i izvana. Unutar društva, pak, suprotstavljeni koncepti arapskog nacionalizma i političkog islama prijete da unesu razdor u društvo, a vojska se isprofilirala kao ključni unutarnji faktor. Pet od šest predsjednika bili su vojna lica, a jedini civil bio je Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva koji je nakon Arapskog proljeća vladao točno godinu i mjesec dana.