Ali dok vjerojatni doživotni predsjednik Ruske Federacije kojem uvlakači tepaju „Car” nije uspio potpuno monopolizirati političku scenu, obesmisliti parlament i ponovo uspostaviti „dvorsku intrigu” kao osnovni mehanizam političkog općenja, nekakva fasada demokracije se morala održavati, a za to je valjalo imati ljude iz sjene, takozvane spin-doktore koji će kontrolirati narativ i stvarati dojam pluralizma mišljenja, ponekad čak dovedenog do ekstrema.

Jedan od tih ljudi je i bivši Putinov savjetnik, ljubitelj rap-glazbe, nekadašnji avangardni kazališni redatelj, pisac i biznismen, „pjesnik među vukovima”, Vladislav Surkov. On je „služio” na različitim pozicijama i sa specifičnim zadacima od početka Putinovog uspona (čak je i bio u timu ljudi koji su ga „pogurali”) sve do 2020. godine. Skovao je koncept „suverene demokracije” (nasuprot zapadnjačkoj i liberalnoj), ustrojio simulaciju političke scene, a od 2022. godine nalazi se u kućnom pritvoru pod optužbom za pronevjeru sredstava namijenjenih Donbasu od 2014. godine nadalje.

Surkov je inspirirao francusko-švicarsko-talijanskog pisca i političkog analitičara Giuliana da Empolija za prvi roman pod naslovom „Čarobnjak iz Kremlja“ (2022). Do njegovog imena je došao istražujući za svoju prethodnu, nefikcijsku knjigu „Inženjeri kaosa“ (2019) u kojoj se bavio savjetnicima u službi diktatorskih režima. Nakon uspjeha knjige, uslijedila je i filmska adaptacija od strane eklektičnog francuskog redatelja Oliviera Assayasa, na engleskom jeziku i sa širokom internacionalnom postavom. Nakon premijere u Veneciji, uslijedila je i festivalska turneja, a mi smo ga uhvatili na rasprodanoj projekciji festivala Black Nights u Tallinnu.

Odmah na početku nas Assayas i koscenarist mu Emmanuel Carrere upozoravaju da je film – iako se bavi stvarnim događajima – djelo fikcije. Međutim, to možemo i sami pretpostaviti već od prve naracije u kojoj nam se predstavlja američki profesor Rowland (Wright), inače stručnjak za Rusiju i gotovo sigurno literarni alter-ego Giuliana da Empolija. Dijeleći interes za djelo ruskog samizdat pisca i jednog od prvih disidenata koji se usprotivio Staljinu, Rowland se uspijeva upoznati s povučenim, možda i „palim” magom kremaljskih komunikacija, Vadimom Baranovim (Dano), likom očito modeliranom prema Surkovu.

Baranov preuzima naraciju i prepričava nam svoj život od mladosti ranih devedesetih kada je pripadao kasti „Novih Rusa” koji su shvaćali novostečenu slobodu, njene posljedice i njenu cijenu, pa sve do 2019. godine u koju je okvir radnje smješten. Sin partijskog službenika, Baranov je odrastao u blagostanju atipičnom za Sovjetski Savez, da bi ranih devedesetih shvatio i tržište i umjetnost, pa ta znanja ugradio u temelje televizijske kuće koja je prva proizvela reality show za rusko stanje svijesti. Tih godina je upoznao i svoju ljubav Kseniju (Vikander, uvjerljivo zavodljiva), bankara Dmitrija Sidorova (Sturridge, modeliran po tajkunu Mihailu Hodorovskom) i preko njega tajkuna Borisa Berezovskog (Keen) koji je bio dio uskog kruga oko tadašnjeg predsjednika Jeljcina. Po knjizi i filmu, upravo su Baranov i Berezovski uvjerili Putina (Law) da iz sjene izađe na svjetlost i projicira moć i kontrolu na unutra.

Ono što slijedi znamo – izborna pobjeda pod moguće fabriciranom prijetnjom terorizma, nespretna reakcija na Kursk, medijska slika oko Drugog rata u Čečeniji, reakcija na prvi Majdan, spektakl oko Zimske Olimpijade u Sočiju, diskretna netrpeljivost prema Zapadu, smjena tajkuna iz devedesetih sa „silovikima” iz Putinovog starog okruženja, invencija Noćnih vukova i drugih ekstremističkih političkih faktora s raznih strana spektra i događaji na Krimu i u Donbasu. Neke druge ličnosti i događaji su, međutim, namjerno ispušteni, pa tako nemamo Medvedeva, Njemcova, Navaljnog, nogometno svjetsko prvenstvo 2018. godine ili rat u Gruziji 2008. godine, kao što nemamo ni detaljniji uvid u Siriju ili državne udare po Africi iako imamo lik Jevgenija Prigožina, ali samo u kontekstu peterburške klike i uspostavljanja „farmi botova” radi strateškog sluđivanja Zapada, a izostavljena su i politička ubojstva Ane Politkovskaje i Aleksandra Litvinjenka.

Naravno, legitimno pravo autora da svoju knjigu ili film oblikuje kako mu odgovara i kako funkcionira. Pritom, ne treba zaboraviti da se tu radi o dva sasvim različita tipa medija koji različito trpe digresije, pa je sasvim očekivano da knjiga bude opširnija i oslonjena na više detalja od filma. Problem s filmom je, međutim, da te „uštede” nisu na pravom mjestu, a on svejedno traje nekih dva i pol sata. Najveći očiti višak je lik američkog profesora kao nekakvog intervjuera čiji komentari predstavljaju zapadnjačko površno opće znanje i generalni stav o ruskoj politici koju Baranov, odnosno Surkov tek pomalo produbljuju i kontesktualiziraju. Taj se lik mogao komotno izbaciti, jedan narator bi bio sasvim dovoljan čak iako taj lik ne dijeli nužno stavove s publikom kojoj je film namijenjen.

Tretman likova i odnos glumaca do materijala je također upitan. Oči možda bode izbor glumca za ulogu Vladimira Putina jer smo sve vrijeme svjesni da ga igra upravo Jude Law, ali on se nekako trudi da svoje manire nekako prilagodi onima koje poznajemo iz Putinove javne persone. Paul Dano je uglavnom dobar izbor za uloge metodičnih psihopata i manipulatora nevinih lica i pomalo štreberske pojave, ali problem je što svoju ulogu igra uvijek u istom registru kroz cijeli film. Što se ostalih tiče, problem je prije svega u odnosu do ruskog akcenta: latvijskim glumcima u pojedinim ulogama on je skoro potpuno prirodan, dok u slučaju onih anglofonih ne postoji konsenzus hoće li se akcent glumiti uz izlaganje riziku da zvuči karikaturalno, ili će se svakog pustiti da govori svoju verziju engleskog ili će se uvesti obaveza književnog engleskog.

Assayasova režija također ne impresionira, čak ni na čisto zanatskom nivou, ali je potpuno funkcionalna da se proguta ova prilično uvodna i rudimentarna lekcija iz novije povijesti pretočena u film. Dokumentarne i arhivske snimke su prilično očito „ušivene” u snimljeni materijal, nije se o tome niti previše brinulo. Čini se da, ma koliko on eklektičan i raznorodan redatelj bio, Assayasu ne leže povijesne, političke i društvene teme, posebno ne one koje ne može ispripovijedati iz vrlo osobnog ugla, bilo zbog toga što će u njima propustiti ili izbjeći poantu, što je bio slučaj s prethodnim pokušajem na tu temu, „Wasp Network“ (2019), ili će ju isforsirati i to na očekivanoj liniji, kao što je to slučaj ovdje.

Jer, što smo saznali o Putinovoj Rusiji i njenim mehanizmima funkcioniranja? To da novac i moć imaju različite uloge nego na Zapadu, odnosno da je moć glavna valuta, a novac nagrada, da se moć stiče blizinom izvoru, odnosno centru iste, pa da se novac, posao i svojina onih u nemilosti može čak i oteti dekretom? To smo, valjda, i ranije znali, makar iz ruskih filmova direktno s terena. Ovako, Assayas nam otkriva „toplu vodu”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Le Mage du Kremlin

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.